Dinosauri u modi i informatici

U drugoj polovici devedesetih radio sam kao programer u tvrtki koja je razvijala knjigovodstveni software. Razvijao sam modul za salda conti i jedan od najvećih problema bio mi je naći zajednički jezik s knjigovođom, jednim starijim i iskusnim gospodinom koji je te moje kompjutere razumio gotovo manje nego sam ja shvaćao njegove cesije i asignacije. Problem mi je bilo i održavanje za postojeće korisnike.

Programi su se tada prodavali u poslovnom modelu jednokratne kupovine licence i potom mjesečnog održavanja, koje je uključivalo sve ono što bi korisniku moglo zatrebati u radu - "visili" smo s njima na telefonima svakodnevno. Instalacije su bile prodane uglavnom uokolo po bližoj regiji, s kraja na kraj nekih 80 kilometara, i u to doba uglavnom se za sve značajnije zahvate zaista fizički odlazilo na teren.

Modemi brzine 14.400 bili su dobri eventualno za neko spajanje na virtualni desktop i rekonfiguraciju, no instalacija nove verzije programa, popravljanje pogrešaka u bazi, rekonfiguracija mreže... sve je to bio okidač za sjedanje u auto i gubitak pola dana.

A intervencije su bile česte. Budući da je baza podataka uglavnom bila instalirana na "serveru" koji je stajao ispod nečijeg stola, koji zapravo nije bio ništa drugo nego malo jača radna stanica s diskom dijeljenim na mreži, fizički kvar bilo koje od komponenti (npr. diska), gubici električne energije ili oscilacije napona koje su mogli oštetiti bazu podataka nisu bile ništa posebno rijetko.

Backupi su se vraćali uglavnom s nekih Jazz ili Zip uređaja, magnetskih medija većih kapaciteta i pouzdanijih od tada sveprisutnih disketa. Sve u svemu, puno truda, rada, frustracija za korisnika i dobavljača, bez nekog velikog rezultata mimo pukog održavanja normalne funkcionalnosti.

Danas se devedesete čine daleko. Sada nikome neće pasti napamet nositi onu četvrtastu mušku frizuru (sjećate se, na tjemenu ravno kao tacna, Will Smith iz serije Princ iz Bel Aira) ili skakati okolo kao u smiješnim hlačama kao MC Hammer. No, razlike u tome kako informatičari razvijaju i implementiraju knjigovodstvene programe gotovo da i nema u odnosu na prije petnaest godina. 14.400 modemi jesu nestali i zamijenio ih je DSL (kao da je to neko poboljšanje?!), Zip drive je davna prošlost pa se backupi prže na CD-ove ili stavljaju na trake... no koncept baze podataka na malo jačoj radnoj stanici ispod stola, programi lokalno na stolnim računalima, sa svim problemima koje takav rad nosi - ostao je jednak. I danas moji nesretni kolege pate od istih nesporazuma s korisnicima, i dok im rokovi za nove module vise za vratom oni pokušavaju raspetljati svoju decentraliziranu mrežu održavanja.

A korisnici bijesne, jer "treba zaključiti blagajnu, napraviti obračun, nešto ne radi, a vi se ne javljate na telefon". Šokantno je kako i danas ovaj segment informatike, u vrijeme prijenosnih uređaja, bežičnog interneta i neuronskih mreža, i dalje izgleda kao da ga je neka zločesta vještica začarala da spava zauvijek. Sreća da je zadnja verzija Clippera zašla 1997. godine i da nikad nije napravljena podrška za moderne operativne sustave, vjerojatno bismo i danas gledali dBASE IV tablice kako se indeksiraju.

Zašto je to tako? Zašto knjigovodstveni programi nisu najvećim dijelom web aplikacije koje se "vrte" u nekom data centru, centralno održavaju, upotrebljive čak i na PDA uređajima? Zašto se cloud ne brine o njihovim backupima, redundanciji većoj od jednog fizičkog računala, zašto nije osigurana neprekidna "struja", zašto od servera prema korisniku ne idu bar tri linka? Mislim da odgovor nije jednoznačan. Prvo, korisnici ovakvih aplikacija sami po sebi su konzervativni, kao i moj "salda conti knjigovođa", s kojim sam se ipak na kraju lijepo sporazumio i od kojeg sam puno naučio. Mark Twain je satirički rekao "Ja sam za napredak, ali mrzim promjene".

A ako korisnici nešto ne žele, zašto bi programeri trošili vrijeme i resurse to raditi? S druge strane, ima toliko posla oko održavanja... i eto začaranog kruga. Treba biti pošten, donekle napredak koče i još uvijek relativno spori i skupi linkovi od ureda do data centra, pogotovo bilo gdje van Zagreba. Da bi se korisnik ugodno osjećao u radu, da bi mu sve radilo brzinom kao da mu je računalo još uvijek ispod stola, bilo bi zgodno imati 100 Mbps dediciranog bandwidtha. A većini to još uvijek nije dostupno.

No, ipak nešto se može. Imam prijatelja iz srednje škole koji je vlasnik informatičkog obrta String, u Bjelovaru. On ima oko 250 korisnika po cijeloj Hrvatskoj, vrlo često pekare i kafići, kojima je software uglavnom nužno zlo. I sve donedavno on je bio solo igrač u svojoj firmi. Dolaskom fiskalizacije moj prijatelj Goran uhvatio se za glavu, budući da je zakonska regulativa definirala da na zahtjev Porezne uprave svaki od njegovih korisnika mora u roku od 48 sati dostaviti tražene transakcije.

Znao je da se do tada backupi kod korisnika više nisu radili nego što su se radili (tko misli na backup kada nema nikakvih problema?). Vjerojatnost gubitka podataka i kršenja zakona, sve do zatvaranja lokala, bila je velika. Plus, fiskalizacija traži nove verzije programa, nekoliko promjena u kratkom vremenu dok se sve ne uigra; tko će obilaziti korisnike i instalirati ih? Ili, ako im se samo pošalje CD, što je samo po sebi trošak, hoće li oni znati napraviti nadogradnju?

Nakon naše jedna neobavezne kave dogovorili smo da Goran otvori "virtualku" u našem data centru. On je na nju instalirao neki remote control software koji s korisničkih računala van radnog vremena automatski kupi backupe i sprema ih na disk virtualke. Također, postavio je na njoj kontrolu verzija, tako da kad god bi se uspostavila veza s korisnikom, ukoliko je središnje postavljena aplikacija bila novija od lokalne, pokrenulo se spuštanje i instalacija. Osim što je sebi uštedio vremena i živaca, Goran je svojim korisnicima zapravo prodao dodatnu uslugu i time ostvario veći prihod.

Njegovi korisnici potpuno su se saživjeli s ovakvim načinom rada i reagiraju pozitivno - prijavljuju ako im je bilo što drugačije od onog na što su navikli da je uobičajeno ponašanje sustava. A Goran ne brine jesu li podaci sigurni i je li centralni server dostupan na internetu - to je naša briga. Svatko se bavi svojim poslom, pekari, programeri i data centri. I svi u tom odnosu dobivaju.

Najteže je biti prorok u svome selu. Kad se vratim među ljude s kojima sam nekad radio, govoreći im kako bi se trebali orijentirati prema centraliziranom softwareu i data centrima, uglavnom dobivam oprezno klimanje glavom i tihe komentare "da da, to je sigurno budućnost". A nije budućnost, već je to bila današnjost - prije pet godina. Jedino što su je samo rijetki uočili kad je stigla. Promjene u glazbi i modi lakše je spaziti nego kad informatički trend protrči kraj tebe i nestane iza horizonta.

 

* O autoru: Goran Đoreski, predsjednik uprave Altus informacijske tehnologije d.o.o. ( http://www.altus-it.hr/ )



URL članka Dinosauri u modi i informatici