Znanstvenici uspjeli ugurati 215 petabajta podataka u jedan gram ljudskog DNK

Znanstvenici s američkog Columbia University i iz New York Genome Center su krenuli tragom hardvarskih znanstvenika otprije četiri godine i švicarskih otprije godinu dana te su se pozabavili pohranom podataka direktno u ljudsku DNK. I uspjeli su na taj način pohraniti rekordnih 215 petabajta (215 milijuna gigabajta) na svega jedan gram DNK! Nazvali su taj novi sustav kodiranja DNA Fountain (hrv., DNK fontana).

Uistinu zvuči poput filma, a i podsjeća na jedan, onaj pod nazivom Johnny Mnemonic u kojem glavnu ulogu igra Keanu Reeves i bavi se upravo ovakvim stvarima. No umjesto DNK, ljudski je mozak kao računalo na koje se spaja USB s podacima koje treba pohraniti. Ovo što znanstvenici danas tvrde mnogo je naprednije i manje opasno, ne može se dogoditi nikakvo preopterećenje, koje bi rezultiralo smrću. Šalu na stranu, pohrana se ne bi odvijala u nama, ona bi se odvijala u očuvani DNK, koji bi bio u laboratorijima, a ne kao dio živog bića.

I, dok ovaj uspjeh treba slaviti, on je daleko od vrhunca. Švicarski znanstvenici s ETH Zürich tvrde da u gram DNK bilo kojeg živog bića stane 455 eksabajta (455 tisuća petabajta) podataka. Na Harvardu su prije četiri godine tvrdili da se može u gram DNK pohraniti 700 terabajta. Dakle, na Columbia University i New York Genome Center su uspjeli pohraniti 300 puta više u gram DNK od onoga o čemu se teoretiziralo 2013. godine. To znači da kompletne informacije koje danas imaju Google i Facebook stanu bez problema u gram DNK jednog živog bića!

Sve ovo iznimno je bitno jer mnoge kompanije danas koriste i do 25 tisuća hard diskova kako bi mogli pohraniti silnu količinu podataka kojom barataju. Naravno da za desetak godina to više neće biti dovoljno pa se treba okrenuti drugim rješenjima i DNK se nameće kao najbolje od svih. Trenutno se na tom području uspjelo velike stvari, otkriven je genom 110 tisuća godina staro polarnog medvjeda i prilikom njegove ekstrakcije znanstvenici ga nisu uništili već su ga uspjeli očuvati, baš kao i genom 700 tisuća godina starog konja. Što se ljudi tiče, najstariji očuvani genom ima 400 tisuća godina.

Kad bi se mogućnosti koje DNK ima u očuvanju informacija, ali i kapacitetu po pitanju pohranjivanja tih informacija, mogli ujediniti, dobili bismo najbolji mogući uređaj za pohranu podataka. Toliko dobar da bi se pitanje pohrane podataka riješilo vjerojatno zauvijek jer kad gram DNK trpa današnji Internet u džep, onda je jasno što bi tipa kila DNK mogla...