Velika borba oko Hrvatskog kvalifikacijskog okvira

Velika borba oko Hrvatskog kvalifikacijskog okvira

Posljednjih dana u visokoškolskom obrazovnom umjetno se stvara sukob stručnih i sveučilišnih studija, tj. sveučilišta i veleučilišta, a razlog tome je da se kroz izmjene Zakona o hrvatskom kvalifikacijskom okviru utječu na degradiranje stručnih diplomskih studija. Svađa je poprimila vrlo opasne razmjere i svodi se na rovovsku borbu u kojoj se ne biraju sredstva pogotovo strane javnih visokoobrazovnih institucija odnosno sveučilišta koje žele dodatno osnažiti svoj položaj i degradirati stručne studije.

Upravo smo o tome razgovarali s profesoricom Blaženkom Divjak sa FakultetA organizacije i informatike sa Sveučilište u Zagrebu koja ističe  kako trenutnu borbu i načine klasifikacije diploma stručnih i sveučilišnih studija smatra nerazumnima.

Obzirom na Bolonjski proces u obrazovanju kakvim smatrate obrazovanje danas i što bi promjene koje se najavljuju mogle donijeti?

Bolonjski proces u Europi donio je da prvi puta u povijesti imamo usporedive studijske programe tako da sve države imaju preddiplomsku razinu (bachelor), diplomsku (master) i poslijediplomsku (PhD). Pri tome sve te razine imaju usporedivo trajanje, koje se izražava u ECTS bodovima koji označavaju opterećenost studenata. 1 ECTS bode je između 25 i 30 sati rada studenta koji uključuje nastavu i samostalni rad. Preddiplomski studij obično traje 3-4 godine (barem 180 ECTS bodova), a diplomski 1-2 godine (barem 60 ECTS bodova) tako da preddiplomski i diplomski studiji zajedno daju barem 300 ECTS bodova (5 godina studiranja). Naravno, postoje tu još različite varijacije i specifičnosti u svakoj državi, ali se ova osnovna struktura uvela u gotovo 50 država, ne samo u EU. Zbog ujednačene strukture je moguća mobilnost studenata, ali i radnika.

Neke države imaju tzv.  binarni sustav u kojem se razlikuju stručni i sveučilišni studiji (Njemačka, Danska, Nizozemska, Italija, Hrvatska, ...), a kod nekih nema toga razlikovanja (npr. u Švedskoj i Norveškoj) i kod svih država kod kojih postoje stručni studiji njihova razina je jednaka kao i za sveučilišne studije jednakog obujma (trajanja), ali su im zadaće drugačije. Te zadaće se opisuju ishodima učenja studija ili kada se govori o zanimanjima - kompetencijama. U tom smislu stručni studiji imaju veći naglasak na vještine, a sveučilišni na znanja i teoriju. Naravno nema tu oštre granice.

Dakle, u Europi pa tako i kod nas se forma uspješno uspostavila, ali puno važnije stvari kao što su usmjerenost studija na jasno definirane ishoda učenja (kompetencije) te osiguravanja kvalitete još uvijek nije u potpunosti ostvareno. Posebno u Hrvatskoj, jer mi smo majstori forme, ali nas suština često - ne zanima, jer je puno teže mijenjati suštinu nego formu. Tako nedugo objavljeno istraživanje Europske komisije (Structural Indicators on Graduate Employability in Europe 2016) pokazuje da je Hrvatska na samom začelju u Europi o brizi za zapošljivost onih koji završavaju naše studije.

Važan instrument koji ide prema tome da se podigne svrsishodnost studija i zapošljavanje diplomanada je Europski kvalifikacijski okvir, a onda i Hrvatski kvalifikacijski okvir koji idu za time da se jasno opišu standardni kvalifikacije. Naime, Zakon o HKO-u se zasniva na izradi standarda zanimanja i standarda kvalifikacija utemeljenih na ishodima učenja koji se usklađuju s potrebama tržišta rada, pojedinca i društva u cjelini.

Da ponovim najveći izazovi za visoko obrazovanje u Hrvatskoj je osiguravanje kvalitete studija i konkurentnost u Europskim okvirima, briga o kompetencijama za zapošljavanje (ali i samozapošljanje i kritičko mišljenje) i uređivanje sustava tako da se zakoni provode, a ne da u sustavu provode „svete krave“.

Tako da bi nam bilo bolje da odmah krenemo s tim poslovima ozbiljno umjesto svađanja o tome tko je bolji bez davanja dokaza.

Da li promjene u nazivlju diploma stručnih i sveučilišnih studija i najave njihova još većeg razdvajanja donose dobro obrazovnom sustavu, ali prije svega studentima?

Titule koje se stječu završetkom stručnih i sveučilišnih studija su propisane Zakonom i mislim da se polako na njih navikavamo i da danas većina poslodavaca u Hrvatskoj razlikuje diplome. Međutim, pritiske da bi se osim po vrsti, diplome razdvojile i po razini kvalifikacija koje osiguravaju smatram nerazumnima. Naime, po tome bismo bili jedinstveni u Europi. Meni se čini daleko važnije da Hrvatski kvalifikacijski okvir osigura da se dobro opisuju i fleksibilno mijenjaju standardi kvalifikacija koji su onda važna informacija svim studijskim programima koji se s njima žele uskladiti koje su to potrebe tržišta rada. Naravno to nije jedini zahtjev za studijski program, već su tu i akademska znanja, stavovi, kritičko mišljenje i sl. Ali nesporno je da je usklađivanje s projiciranim budućim potrebama tržišta  nužno za razvoj hrvatskog gospodarstva i od toga mogu imati koristi i studenti i poslodavci i sveučilišta i veleučilišta.

I obrnuto, ukoliko umjesto dogovora ulazimo u bespotrebne polemike - gubimo vrijeme i energiju. Naime, čak i da mi odlučimo našim zakonima propisati da studenti stručnih studija stječu nižu razinu kvalifikacije nego oni na sveučilišnim studijima, a za jednaki period studiranja - obje razine će se u Europskom kvalifikacijskom okviru prevesti na istu razinu. Samo ćemo obezvrijediti diplome stručnih studija u očima poslodavaca, studenata i njihovih roditelja koji se odriču da bi njihova djeca dobila korisno obrazovanje.

Dobro bi bilo da u suradnji s poslodavcima generiramo čim veći broj dobrih standarda kvalifikacija i da njih sveučilišta i veleučilišta koriste kod reforme studija te da dokažu da osiguravaju potrebne ishode učenja koji su vezani uz dane kvalifikacije.  Naime, kvalifikaciju prvostupnika informatike se može osigurati na različitim studijskim programima jer je moguće potrebe koje dolaze iz obaveznog dijela standarda kvalifikacije pokriti sa oko 60% programa, a ostatak fakulteti mogu popuniti na način da naglase specifičnosti. Npr na FOI-u u preostalih 40% mogu to biti predmeti iz organizacije i poslovnih sustava, na FER-u iz elektrotehnike i telekomunikacija, a na PMF-u  matematike.

Kako zaštiti studente koji studiraju na Veleučilištima i stručne studije poglavito zbog napada iz sveučilišnog sektora?

Razvoj sustava obrazovanja jedna je od temeljnih zadaća države pa i se Vlada treba u to uključiti, jer razvoj visokog obrazovanja je za našu budućnost važniji od „spašavanja“ Agrokora. Ako izuzmemo neke rektore i uprave sveučilišta koji rade nepotrebni razdor u sustavu da bi sačuvali svoje pozicije, većina profesora na sveučilištima nisu protiv stručnih studija. Međutim, mnogi od nas su frustrirani činjenicom da su se godinama na temelju političkih odluka otvarala veleučilišta, ali i neka sveučilišta na ledini, dakle, bez da su im osigurani uvjeti za rad. Na takvim studijima su predavali, a ponegdje još uvijek predaju, nastavnici koji nemaju potrebne stručne, znanstvene i nastavničke kompetencije. Tako da se čini da na jednom dijelu stručnih studija sigurno nema potrebne kvalitete da budu na jednakoj razini kao sveučilišni.

Takvo razmišljanje, iako utemeljeno na nekim činjenicama, dosta toga ne uzima u obzir. Prvo, da niti svi sveučilišni studiji nisu baš „na razini“. Drugo, da razine kada se postave treba opisati ishodima učenja i tražiti da vanjska evaluacija pokaže da ih studijski program (stručni ili sveučilišni) postiže. Treće, da rezultati takve evaluacije trebaju imati ozbiljne posljedice,  a ne da se rezultati stavljaju u ladicu. Četvrto, da treba početi ozbiljno ulagati u visoko obrazovanje, kako financijski tako i u bolje osmišljavanje sustava. Vezano uz ovo posljednje kod nas se zakoni mijenjaju kako bi se rektoru omogućilo da radi do preko 70-te, ali se ne osigurava da mladi ljudi steknu kompetencije da se lakše i brže zapošljavaju.

Na koji način omogućiti studentima da dobiju primjenjiva znanja za tržište rada i kako pomiriti taj jaz između javnog i privatno u obrazovanju, veleučilišta i sveučilišta, stručnih i znanstvenih studija?

Hrvatska se odlučila za binarni sustav u 90-tim godinama prošlog stoljeća i sada ga treba razvijati ili dokinuti, a ne dopustiti ugnjetavanje bilo kojeg dijela toga sustava. Postoje brojne europske zemlje, a među njima je i Njemačka, koje imaju uspješne binarne sustave. Naravno sustav visokog obrazovanja može biti organiziran i bez podjele na stručne i sveučilišne studije kao što je to u Švedskoj.

Kod nas Hrvatski kvalifikacijski okvir (HKO) predstavlja pokušaj da se uspostavi veza između obrazovanja i tržišta rada. Naime, u Zakonu o HKO-u su opisani načini izrade standarda zanimanja i standarda kvalifikacija koji bi morali nastati u suradnji poslodavaca i obrazovnih institucija te drugih dionika, a koji bi davali važne informacije o potrebama. Neke od tih kvalifikacija će biti više orijentirane vještinama (npr. konkretnim IT tehnologijama u poslovanju), a druge prema znanjima, konceptima i razvoju (npr. razvoju informacijski sustava). Očekuje se da u obje takve kvalifikacije ima i teorije i konkretnih vještina, ali u različitim omjerima. Tako će one koje su više naslonjene na konkretne vještine (npr. primjene IT-a u poslovanju) biti pogodnije za stručne studije, a one koje idu prema teoretskim znanjima i znanosti te koji osiguravaju prilagodbu različitim okruženjima ali ne nužno i vještine za trenutačno uključivanje u neki poslovni sustav  biti pogodnije za sveučilišne studije. Ipak se očekuje i relativno veliko preklapanje stručnih i sveučilišnih studija u nekim područjima, npr. u IKT-u. Također na svim se studijima mora razvijati inovativnost kod studenata, kritičko mišljenje,  omogućiti rad na projektima, uvesti obaveznu studentsku praksu za veliku većinu studija, a studijski se programi moraju inovirati svakih godinu-dvije. Važna je i mobilnost kako studenta, tako i nastavnika kako bi se pokupile najbolje prakse iz drugih sustava i država.

Kakvim vi vidite budući razvoj visoko-obrazovnog sustava u svjetlu svij najavljenih i mogućih promjena?

Trenutno smo na raskrižju i izuzetno je važno što ćemo izabrati i kako ćemo u skladu s time djelovati. Hoćemo li ići putem podjela i optuživanjem drugih ili ćemo prvo počistiti pred vlastitim pragom. Jer naš je sustav visokog obrazovanja, kao i gospodarstvo, uglavnom fragmentiran, podkapacitiran, podfinanciran, nekonkurentan i loše se njime upravlja.

Ipak naše visoko obrazovanje može uz dobro upravljanje pomoći gospodarstvu i obrnuto, a HKO bi mogao biti dobar instrument da se s time krene. Ali trebaju se srušiti barijere koje takvu suradnju onemogućavaju kao što su sinekure na pojedinim studijima, „umreženost“ onih koji upravljaju visokim obrazovanjem i onemogućavaju promjene te brinu isključivo o uskim privatnim interesima (npr. kako zadržati poziciju, gdje uhljebiti sina ili kćer, kako se domoći prvi redova na proslavama) te dugogodišnje prenisko i nesvrsishodno financiranje visokoga obrazovanja. Bez sumnje i političari, a posebno Vlada i Sabor bi se konačno trebali baviti budućnošću i u tom kontekstu razvojem obrazovanja.

Jer Europa i razvijeni svijet stavljanju razvoj obrazovanja i znanosti u fokus političkog i gospodarskog djelovanja, a mi se bavimo paradama i gubimo  vrijedni ljudski potencijal koji nam je jedina šansa da se stvari poprave.

Imamo li snage za nužne i hitne promjene? S obzirom na trenutnu situaciju i perspektivu - nisam optimista. Ali ako se pronađe kritična masa razumnih ljudi u visokom obrazovanju, gospodarstvu, politici i među studentima koji razumiju da je za prosperitet važno kvalitetno visoko obrazovanje, možemo uspjeti.