Mađarić: Inovacija nije sama sebi svrhom, a Hrvatska je ukupno jako loša

Mađarić: Inovacija nije sama sebi svrhom, a Hrvatska je ukupno jako loša
Dražen Tomić / Tomich Productions

Hrvatska loše stoji na svim indeksima, no to se može promijeniti tvrdi Miroslav Mađarić, Inovacijski konzultant, inače i kolumnist ICTbusiness.info te dodaje da inovacija nije sama sebi svrhom, informatizacija nije sama sebi svrhom.

Napisali ste gotovo 100 članka u našoj kolumni o inovaciji. Mnogo ste puta citirali razne indekse i poziciju Hrvatske u rangiranju po njima. Možete li to sažeti ovdje na jednom mjestu?

Ti indeksi su dosta raznorodni, neki su o konkurentnosti, drugi o digitalizaciji, treći o angažiranosti. U mojoj kolumni u ICTbusinessu ukupni rang Hrvatske i pojedinačne pokazatelje promatram kroz prizmu inovacije. Negdje je to baš razina inovativnosti, a negdje neki pokazatelj koji posredno pokazuje na inovacijski kapacitet ili „output“. Ukupno gledano, Hrvatska tavori većinom pri kraju - zadnja trećina ili petina od analiziranih zemalja, o čemu govore glavni indeksi i položaj Hrvatske u njima (iz članka u kolumni: INOVACIJA ... i položaj Hrvatske u svijetu). Po konkurentnosti smo globalno 74. od 138 zemalja, a po inovacijskom kapacitetu 122. Po inovacijskom indeksu „Global Innovation Indeks“ (GII i GITR) smo 41. od 127 zemalja u svijetu, a po inovaciji u EU (Innovation Union Scoreboard) smo među tri najlošije rangirane zemlje EU. Naročito je tragična pozicija Hrvatske po Gallupovom istraživanju angažiranosti zaposlenika - tu smo osim Sirije najgori na svijetu, od 141 ispitane zemlje!

Jedino gdje smo se približili najboljoj trećini je Global IT Report i Global Innovation Index. No ako i tu pogledamo ranglistu, vidjet ćemo da smo u društvu zemlja za koje smatramo da su daleko iza nas, recimo po GII I GITR su to Litva, Rumunjska Turska, Oman, Azerbejđan, Panama, Armenija, Mongolija!

Global IT Report Svjetskog Gospodarskog Foruma ocjenjuje spremnost za digitalnu transformaciju. Zašto u rangiranju inovacije koristite taj i slične indekse koji u naslovu nemaju „inovacija“, također i DESI, Gallup-angažiranost ili GCI?

Inovacija nije sama sebi svrhom. Ona prije svega mora služiti u promjenama u gospodarstvu i društvu uopće. Ako nema promjena na bolje, gospodarstvo stagnira i na kraju propada, kao što je u nas slučaj. Spomenuli ste DESI - Digital Economy and Society Index: slično je i s informatizacijom. Ona nije sama sebi svrhom, nego treba uštedjeti resurse i potaknuti razvoj i u gospodarstvu i u javnom sektoru - tako stoji i u naslovu. Po ukupnom DESI indeksu smo na žalosnom 24. mjestu od 28 EU zemalja. Nitko tko donosi odluke na državnoj razini se nije niti osvrnuo na to izvješće EK. Ako su ga i dobili i pročitali, vjerojatno su bili paralizirani složenošću ocjenjivanja i procijenili da se tu ništa do kraja mandata ne može načiniti. Zato je to u funkciji dobrog rejtinga Vlade bilo najbolje prešutjeti.

U spomenutom članku sam opisao kako bi se vlast trebala ponašati: pronaći pojedinačne pokazatelje koji su izrazito loši i uhvatiti se koštac s njima. U ovom DESI izvješću je lako pronaći najgori, a to je povezivost (connectivity) širokopojasnim internetom, gdje smo u EU ukupno uvjerljivo najgori.

Državna vlast sigurno ima mehanizme pomaknuti Hrvatsku sa zadnjeg mjesta u EU po „povezivosti“ na Internet. NO „kao amen u molitvi“ je sigurno da bi ovakav upit Vladi odmah prouzročio „obranaške“ spinove i dokazivanja ili kako u nekim elementima nismo tako loši ili da ta analiza ne počiva na vjerodostojnim podacima. Čak i ako se pokažu detaljni pokazatelji i ocjena EK o kretanju Hrvatske 2016 prema 2017, valjda će se i dalje dokazivati kako i nismo tako loši u korištenju mobilnog širokopojasnog pristupa (15. u EU). Ne mogu niti zamisliti kakvi bi se izgovori dali na pitanje zašto Hrvatska u odnosu na kupovnu moć mora biti NAJSKUPLJA u EU. Dakle u odnosu na plaće su usluge pristupa Interneta najviše od svih zemalja EU! A to država može regulirati vrlo lako!

DESI nije inovacijski indeks, no digitalizacija je infrastruktura inovacije, sredstvo pomoću kojega se građanima daju jeftinije i bolje usluge naprednim tehnologijama i razvija konkurentnost gospodarstva! Izostanak reakcije na ovakve porazne ocjene također spada u jednu drugu podlogu inovacije: opću (ne)angažiranost naše državne vlasti.

Ovo o angažiranosti zaposlenika gdje smo najgori od 142 zemlje osim Sirije djeluje uistinu upitno, kako je moguće da smo tu tako loše ocijenjeni?

Evo iz Vašeg se pitanja vidi da nije samo državna vlast sklona „obranašenju“ - svi smo mi takvi! Jednostavno nismo u stanju podnijeti istinu, po onoj profesorskoj: „... ali činjenice govore protiv Vas - tim gore po činjenice!“

Gallup je ozbiljna institucija koja provodi istraživanja najrazličitijih područja, uglavnom anketiranjem po vrlo sofisticiranim metodama. Ne velim da oni ne mogu pogriješiti, no čemu rasprava jesmo li 141. ili 130. od 142 anketirane zemlje? Bitno je da pogledamo što nas čini tako lošima i onda poduzmemo sustavne i trajne mjere da se to popravi!

Uistinu sam kod svakog spominjanja ovoga indeksa dobivao jednak odgovor: „To je nemoguće, sigurno neka greška!“. No kad se pokazalo koja su pitanja postavljena u „self-assessment“ ocjenjivanju, mnogi su zaključili da ocjena nije nerealna:

1. Znate li što se od vas očekuje na poslu?

2. Imate li materijale i opremu za svoj posao?

3. Imate priliku na poslu činiti svaki dan ono što radite najbolje?

4. U posljednjih sedam dana, da li ste primili priznanje ili pohvalu za dobro učinjen posao?

5. Da li se vaš pretpostavljeni, ili netko drugi na poslu, brine o vama kao osobi?

6. Ima li netko na poslu koji potiče vaš razvoj?

7. Da li se na poslu uvažava vaše mišljenje?

8. Je li misija / svrha vaše tvrtke daje važnost vašem poslu?

9. Jesu li vaši suradnicima posvećeni predanom kvalitetnom radu?

10. Imate li najboljeg prijatelja na poslu?

11. Je li u posljednjih šest mjeseci netko na poslu razgovarao s vama o vašem napretku?

12. Jeste li prošle godine imali prilike učiti i rasti?

Ovdje ne treba postavljati pitanja o vezi angažiranosti zaposlenika i inovativnosti organizacije ili države: podjednako je važno da izvršitelji, „obični djelatnici“ („blue-collars“) budu angažirani u generiranju inovativnih ideja kao i njihovi šefovi u prihvaćanju i provedbi. Ako je Gallup ocijenio da je samo 3% zaposlenika u Hrvatskoj angažirano, možemo onda zamisliti koliko se inovativnih ideja generira i koliko ih se angažirano analizira u cilju procjene i prihvaćanja! Inovacijska kultura „u banani“! U američkim tvrtkama je udio „aktivno angažiranih“ djelatnika 10x veći nego u Hrvatskoj: 20% u odnosu na 3% kod nas.

Vidjeli smo pitanja koja je Gallup postavio za „samoocjenu“ angažiranosti. Koji su kriteriji za mjerenje same inovativnosti neke zemlje?

Različite studije uzimaju drugačije kriterije, no ukupno gledano možemo ih svesti na dvije skupine: input i output. „Inovacijski input“ je zapravo infrastruktura („enabler“) koja omogućuje inovaciju, razvija inovacijsku kulturu i podupire inovativno ponašanje. „Inovacijski output“ su krajnji rezultati inovacije, za državu najčešće broj patenata i slično, a za tvrtku udio prihoda od inovativnih (novih ili bitno poboljšanih) proizvoda u ukupnom prihodu.

U analizi za Global Innovation Index je okvir istraživanja razdijeljen u „Innovation input“ i „Innovation output“ pokazatelje, gdje se Hrvatska nalazi na 46, odnosno 44. mjestu, dok je omjer učinkovitosti inovacije slabašnih 0,7. To znači da se na svakih 1.000 uloženih u inovaciju vrati kroz dodanu vrijednost samo 700. U outputu smo na otprilike 100. mjestu: suradnja akademske zajednice i gospodarstva, javno-privatno partnerstvo, nabava kompjutorskog SW.

To su indirektna mjerila inovativnosti, no kako stojimo s direktnim pokazateljima: broj patenata, medalje na inovatorskim takmičenjima?

S patentima vrlo slabo, na primjer u IUS (Innovation Union Scoreboard) 2015. po broju patentnih aplikacija u odnosu na GDP smo na 15% od EU prosjeka! Ne 15% slabiji, nego 85% slabiji!

Inovatorska takmičenja su posebna priča, niti u jednom od spomenutih analiza se te medalje ne uzimaju kao kriterij. To je jedna od naših mantri kojima dokazujemo kako smo strašno inovativni, jer evo imamo zlatne i druge medalje s raznih sajmova i takmičenja u inovaciji. Da se razumijemo, svakako treba pohvaliti i podržati rad inovatorskih organizacija i naročito entuzijasta koji u njima rade, te mladih ljudi koji su svoje inovativne ideje razvili u funkcionirajuće prototipove, čak i  samo nacrte za proizvode po svojim zamislima.  Lažna slika da se radi o važnom doprinosu inovaciji je kontraproduktivna. Kao prvo, to su tek inovativne ideje, možda njihova razrada ili prototip, što je još vrlo daleko od inovacije („Novost koja donosi održivu korist!“). Kao i u našem društvu općenito, imamo super ideje (ili propise) samo ih ne znamo realizirati (provesti)! Nema nigdje analize što je od ideja koje su dobile medalje na takmičenjima realizirano tako da je u Hrvatskoj stvorilo novi uspješni proizvod - naročito izvozni? Pa možda i to, što je od tih prototipova otkupljeno na svjetskom tržištu od značajnih „royalties“?

Druga problematična strana davanja prevelike važnosti medaljama je stvaranje uvjerenja da je inovacija individualni pothvat pojedinca, kojemu je pala na pamet genijalna ideja i - „gotova inovacija“! Bilo nekada ali vrlo, vrlo rijetko! Najčešće je to mukotrpan timski rad u selekciji ideja, njihovoj analizi sa svih strana, često konstruiranju mnogobrojnih prototipova i kontinuiranog poboljšanja, pa sve do organizacije proizvodnje i prodaje. To je proces koji se smatra uspješnim ako se realizira najviše 1-2% početnih ideja. Nema više Arhimeda kojemu je kada bila dovoljna za veliko otkriće, a Mark Zuckerberg je bio jedan od milijuna start-up-ova koji je zvjezdano uspio!

Osim trenutnog lošeg položaja, kakav je trend?

Već se godinama ne mičemo - malo gore - malo dolje. Ako pogledamo GII kao najčešće citirani inovacijski indeks, po godinama se naš rang kreće od 37-45. mjesta od oko 140 ispitanih zemalja. Dakle, osim impresije da nema poduzimanja sustavnih mjera kako bi se inovacijski kapacitet Hrvatske poboljšao, i suhe brojke pokazuju da nema napretka.

Svi ti indeksi su samo znakovi slabosti. Po Vama kakva je „dijagnoza“, o kojoj strukturnoj slabosti se radi?

Dijagnoza se lako dade iščitati iz podindeksa. Prije svega se radi o nedovoljnom angažmanu: to se odnosi na sve u inovacijskom procesu - zaposlenike, srednji menadžment, donositelje strateških odluka. Naravno, ako ovo promatramo medicinskim terminima treba vidjeti i što je dovelo do takve dijagnoze, zašto je angažman na tako niskoj razini? Osobno smatram da se radi o poremećenom sustavu vrijednosti - ljudi su neangažirani jer jednostavno ne vjeruju da se išta dade promijeniti, da njihov angažman biti prepoznat. K tome treba pribrojiti notornu nespremnost (pogotovo donositelja odluka) u Hrvatskoj za suradnju. To je na primjer vidljivo iz pozicije Hrvatske u suradnji sveučilišta i gospodarstva. “Otvorena inovacija“ u nas na niskim granama općenito. To nije problem samo realnog sektora nego čak i više javnoga, jer zbog nespremnosti na suradnju nema G2C - „Government-2-Citizen“- suradnje građana i vlasti. Svaki se prijedlog građana tretira u „vlasti“ kao smetnja i šum zbog čega on imamo spiralu daljeg slabljenja angažmana građana. Zato se inicijative koje je za sada samo u pilotu prihvatio Grad Zagreb - www.zg-inovacija.eu - mogu smatrati nažalost samo svijetlim primjerom, a nikako redovnom praksom.

Kakva bi slijedno mogla biti „terapija“?

Kako možemo „izliječiti“ poremećeni sustav vrijednosti u kojem više vrijedi fantazija o brzom osobnom probitku i dobitku bez znanja i rada od sustavnog planiranja i suradnje? Edukacija bi trebala biti osnova svega, samo to je proces koji tek dugoročno može dati rezultat. Promjena u obrazovnom sustavu je također inovacija, pa prema ranije opisanom, tu nema mnogo šanse, naročito kad se tome doda politizacija koju smo vidjeli u kurikularnoj reformi. Usput, prijedlog te reforme je upravo inovaciju (kao dio edukacijskog procesa, ali i poduku za inovaciju) počeo jako naglašavati. Nadamo se da  će se taj dio reforme održati pod novim vodstvom.

Indekse koje smo spomenuli treba iskoristiti na vrlo pragmatičan način: locirati pojedinačne pokazatelje u kojima smo loši i načiniti akcijski plan kojim će se u razumnom razdoblju poboljšati. Uzmimo primjer: ako je u Hrvatskoj širokopojasni Internet relativno najskuplji u EU, sigurno je da kvalitetnom akcijom u 2-3 godine to može biti korigirano.

Drugi primjer: The Global Competitiveness Report 2016-2017 (WEF) je Hrvatsku po konkurentnosti svrstao na 74. mjesto u svijetu od 138 ispitanih zemalja; a najgori pokazatelj je javna nabava naprednih tehnologija - 129. mjesto ili među 10 najslabijih na svijetu. Razlog tome je jasan: Zakon o javnoj nabavi praktički onemogućuje nabavu inovativnih tehnologija - „Nema najmanje dvije ponude, nema referenci!“. Što jednostavnije od promjene toga zakona u smjeru koji omogućuje nabavu inovativnih tehnologija, stranih i domaćih, naravno tamo gdje je to svrhovito.

Treći primjer: Gore spomenuti indeks konkurentnosti ima niz pokazatelja o institucionalnom okviru koji utječe na konkurentnost gospodarstva, od 138 zemalja tu smo po pojedinačnim pokazateljima rangirani od 120. do čak 135. mjesta.

Vidimo da su tu i trendovi negativni, krećemo se među posljednjom petinom zemalja, a u legalnom okviru uvjerljivo među 10 najgorih (134. i 135.). U isto vrijeme odgovorni sami sebe vide u ružičastim bojama:

„sudstvo jako dobro funkcionira ...mi se, po brojnim pokazateljima, nalazimo u sredini zemalja Europske unije, a ono gdje zaostajemo je dužina trajanja postupaka“

(iz intervjua Đure Sesse, novog predsjednika Vrhovnog Suda RH).

Ako prihvatimo Vašu tvrdnju da su razlozi prvenstveno u pogrešnom sustavu vrijednosti - nije li to više subjektivna, nego objektivna kategorija?

Svakako, jedan od značajnih uzroka ovakvom stanju se nalazi u području subjektivnoga, opći „mind-set“. On ima jednu zanimljivu manifestaciju a to je silno izraženo licemjerje, koje se na državnoj razini izražava kao:

„Mi smo najbolji i ne možemo pogriješiti!“

„Loši pokazatelji dolaze zbog vanjskih uzroka, “neprijatelja“, a ne naših slabosti!“.

Jeste li ikada od ijednog našeg političara čuli: „Uh, tu sam silno pogriješio. Moram se preispitati, kako takvu grešku ne bih ponovio!“.  Kako sam opisao, takav je i odnos prema lošem rangiranju Hrvatske u inovaciji i konkurentnosti - negiranje pokazatelja, spominjanje samo slučajno nešto boljih rezultata, neprihvaćanje ikakvih prijedloga građana (jer su prijedlozi implicitne kritike postojećeg stanja koje se mora prikazivati savršenim).

Na primjer, iz izvješća o konkurentnosti je vidljivo da na svijetu samo 18 od 138 zemalja bespotrebnije rasipa državni novac od Hrvatske! Naša ocjena (bodovi) su tu na vrijednosti 2,2 (od 7). Zašto Vlada ne bi odmah objavila poziv za prijavu bespotrebnog trošenja koje su građani uočili? Tisuće takvih slučajeva bi bilo prijavljeno, stotine sigurno posve utemeljene i lako i brzo izvedive. Odmah jedan takav evidentni slučaj: čemu služe dva poduzeća za upravljanje autocestama, a koje su međusobno povezane i u držanom vlasništvu (HAC i ARZ). Minimalna je ušteda na višku upravljačkih i administrativnih struktura, te u zajedničkom funkcioniranju, ali poruka da se prijedlozi građana slušaju je evidentna, te da se napušta model uhljebljivanja koji nas i te kako košta!

Zašto je „pozitivni pristup“ po Vama loš?

Na primjeru predsjednika Vlade g. Plenkovića je u kontekstu neutemeljenog optimizma odlično pojasniti razliku između učinkovitosti i djelotvornosti (efficiency & effectiveness): za razliku od ostalih naših političara koji obmanjuju birače lažnim optimizmom po instinktu, on je tome dodao očito dobro naučenu i izvježbanu PR-školu. Sve što izgovori zamata u „pozitivni celofan“. On nikada u niti jednom svojem nastupu nije rekao ništa eksplicite negativno., Svaka čast na učinkovitosti !. No kakva je svrhovitost ?, Koliko se takva retorika može pretvoriti u nešto održivo korisno za javno dobro? Pokažimo to jednim primjerom iz komunikacije A. Plenkovića: njegova je Vlada u prosincu 2016., manje od dva mjeseca nakon formiranja, donijela Zakon o porezu na nekretnine. Osam mjeseci kasnije isti predsjednik Vlade obrazlaže odlaganje njegove primjene, koja je trebala započeti 1.1.2018, sljedećim figurama (intervju Dnevniku HTV-a 7.8.2017):

  • osluškujemo bilo naroda,
  • prošao raspravu u Saboru
  • potrebna dodatna pedagogija
  • odgoda poreza za dogledno vrijeme
  • pomoći samoupravi i smiriti tenzije
  • kultura vezanosti za nekretnine
  • rasprava koja nije pojašnjena

Nema niti jednom riječju „istrčali smo pred rudo!“ ili jednostavno „zaribali smo!“. Kako vjerovati da će u ovakvom nedostatku samokritičnosti i dokazivanju da je zapravo sve u redu, samo malo „nismo osluškivali bilo naroda“, ubuduće donošenje bilo kojeg zakona biti kvalitetnije? Kako se nije osluškivalo kad je provedeno e-Savjetovanje, Kad su zastupnici to prihvatili u Saboru, kakva je „pedagogija“ (valjda „andragogija“?) potrebna.

Da se radi o neukusnom spinu i gotovo vrijeđanju inteligencije je jasno iz prve figure: koji narod bi prihvatio novi porez? Konačno, „koja rasprava nije pojašnjena“, ako je 100x rečeno da se ne radi o ukupnom povećanju poreza, nego o zamjeni za komunalnu naknadu koja se i sada plaća! Odgađa se samo i isključivo zato što je netko procijenio da  će preimenovanje “komunalna naknada u porez na nekretnine  HDZ koštati na budućim izborima 100.000 glasova manje.

Toliko o vjerodostojnosti! Da izbjegnemo svaki nesporazum: isto se ponašaju svi relevantni akteri na našoj političkoj sceni. Plenković se tu ističe po majstorstvu, koje je vrlo učinkovito, ali nije korisno za javno dobro, jer guši bilo kakvu promjenu!

I ovaj novi zakon je inovacija, a inovacija je samo jedan od „enablera“ poslovanja, za čiju konkurentnost svi pokazatelji govore da je pri dnu EU, uskoro će nas preteći i Rumunjska. Zato treba prestati fantazirati kako smo divni i krasni u cilju prikupljanja političkih poena. Obratno, treba reći da smo vrlo slabi u mnogim ključnim područjima. Umjesto da lažnom pozitivom blokiramo napore da se stanje promijeni, izjavom „Car je gol!“ i realnim pogledom na loše stanje trebamo pronaći naše najvažnije slabe točke i na njima poraditi, tako da se godišnja ocjenjivanja konkurentnosti i inovativnosti mijenjaju za Hrvatsku parafraziranom devizom: „svake godine u svakom podindeksu sve više napredujemo!“.