I da, eto ih opet! Brže nego bi se itko mogao nadati okrenula se godina (ili koji tjedan više) i ponovno nam pred vrata stigoše WinDaysi, u svome jubilarnom, 15. izdanju. S obzirom da se ovaj tekst pojavljuje tek koji dan pred sami početak najveće nam poslovno-tehnološke konferencije u regiji, neću vas zamarati s najavama zvijezda predavača, pričom o Umagu, o proizvodima koje ćemo predstaviti i slično.
Zadnjih mjeseci dovoljno smo o tome pisali, pričali, iskakali iz paštete sa svojim lijepo naučenim i izbrušenim izjavama. Ako ste slučajno što propustili, sve se, naravno, nalazi na WinDays webu (http://www.windays.hr). Želio bih ovdje progovoriti o tome što ti WinDaysi predstavljaju za mene osobno, ali i za hrvatsku poslovnu i tehnološku zajednicu te, kroz njih, za društvo u cjelini.
Brojčano gledano, ovo mi je službeno deveta WinDays konferencija, i baš ni na jednoj nisam bio obični sudionik. Strašno je to iskustvo. Ne bih mogao izdvojiti apsolutno niti jedan drugi projekt na kojem sam sudjelovao u proteklih 9 godina, a koji me kao profesionalca, ali i osobu toliko promijenio i na kome sam toliko naučio. Kada sam se 2007. godine pojavio u Opatiji bio sam student FER-a, tada u funkciji Microsoft Student Partnera, prve generacije ovih mladih „nadarenih“ i „nadobudnih“ specijalaca koji danas žare i pale po svim hrvatskim sveučilištima. Cijena WinDays kotizacije bila je funkcija „voditelja dvorane“, relativno odgovornog posla koje je organizacija u to vrijeme povjeravala ekskluzivno MSP-ovima. Još se i danas sjećam kako nas je Nina (sada direktorica konferencije) postrojila s ostatkom WinDays tima i „pojasnila nam“ da „sve mora štimati“, a Tom Grlica svojim oštrim pogledom svakog dana čekao USB s prezentacijama koje su se toga dana održale. Bila je to za mene velika čast, a ujedno prvo i posljednje izdanje konferencije na kojem sam bio na predavanju uistinu svaki slot (jer sam morao, naravno J). Upoznao sam više od 20. predavača te puno ostalih stručnjaka. Iako se on danas toga ni ne sjeća (a kako i bi - ta bio sam samo student), tada sam upoznao i Damira Dobrića, jednog od članova standardne postave WinDays spikera koji me tada oduševio s predavanjem na kojem sam jedino razumio što je značila kratica WCF - dalje od toga stvarno nisam znao što čovjek govori. Damira ćemo eto imati priliku i ove godine gledati na WinDaysima, uz Adisa Jugu, Martina Kulova, Sandera Berkouwera, Stefana Cronjaegera, Scotta Schnolla, ali i brojne naše domaće stručnjake.
Vrijeme je prolazilo, s njime i izdanja WinDaysa. U međuvremenu sam počeo i svoj karijerni put u Microsoftu tako da je i moja uloga na WinDaysima rasla. 2009. godinu pamtit ću po tome što su me kao lokalnog newbiea snašla čak 3 predavanja na WinDaysima koja sam trebao pripremiti u nešto manje od 2 tjedna vremena. Zanimljivo se jedno od njih ticalo tehnologije pod nazivom Live Framework, koja je ubijena niti 3 mjeseca kasnije. Surov korporativni život, zar ne? Ipak, mislim da je to godina koja me uistinu gurnula u predavačke vode. 10-ti WinDaysi donijeli su nove izazove. Vulkan koji je podigao ogromni oblak prašine nad Europom pozatvarao je brojne aerodrome te 20-tak predavača nije bilo u mogućnosti doći na konferenciju. Nije bilo druge nego što više njihovih predavanja pokušati pokriti s onime što smo imali - lokalnim predavačima. Sjećam se da sam tada držao demo na otvaranju konferencije o Visual Studiu 2010, i to dijelu vezanom uz napredno testiranje kojeg sam prvi put vidio dan prije samog otvaranja. Uz to sam pričao i o Windows Phoneu 7 bez da sam kod sebe imao ikakav prototip telefona (kojeg je Miro Jurić trebao donijeti iz Redmonda) ili barem screenshotove korisničkog sučelja. Kolege su samo rekle: „Snađi se druže!“ Zanimljivo je bilo pred relativno poslovnom publikom paliti emulator u Visual Studiu i pokazivati u nekoliko klikova kako se rade aplikacije za tu novu platformu. No, predavanje se održalo i svi su bili zadovoljni.
Od 11-ih WinDaysa na ovamo uređujem sadržaj WinDays konferencije - mini jubilej, rekli bi neki. U početku samo tehnički dio, a posljednje dvije godine i poslovni. Priča je to koja govori za sebe - 400+ nominacija predavanja koja lokalni stručnjaci pošalju treba filtrirati po razno-raznim kriterijima i svrstati u stotinjak slotova koje imate na raspolaganju. Eh, koliko tu ima onih nezadovoljnih? Puno, nažalost. No, realnost je takva kakva je. Od samoga početka nisam želio biti sam u tom procesu, zbog toga sam zajedno s kolegama iz MS-a, odabrao tim vanjskih stručnjaka, mahom renomiranih WinDays predavača, koji su zajedno sa mnom prolazili kroz sve vrle predavačke uratke. Rekao bi čovjek da se kroz godine ponešto i nauči pa stvari budu jednostavnije, no iako sam naučio nevjerojatno puno, odbiti predavanje čovjeku koji se toliko trudi i želi biti na konferenciji, a vi jednostavno nemate više mjesta u sadržaju, nikada nije lako. No, zato me i plaćaju, zar ne? Ove je godine taj moj sadržajni tim napravio i puno veći posao nego ikada do sada. Komunicirali su sa svim predavačima te meni došli s gotovim prijedlogom onih najboljih. Puno, puno hvala redom Domagoju, Igoru, Josipu, Marinu, Romeu i Toniju što su iznjedrili još jedan vrhunski sadržaj tehničke konferencije.
Poslovni dio nešto je drugačiji. Kada smo Marko (naš CFO i direktor Business konferencije) i ja ljetos brainstormali što bismo i kako bismo mogli posložiti sadržaj, nije nam vjerojatno ni na kraj pameti bilo da ćemo uspjeti privući takvu high-profile družbu predavača. Odakle god da krenemo, stranih spikera kao što su Gönnissen, McCormak, Jackson, ili pak domaćih sa stranom putovnicom poput Paceka i Nikolića, ili se usredotočimo na okrugle stolove pa vidimo imena poput Roglića, Mandića, Bakića ili ministara Mornara i Lalovca, sami se ne možemo načuditi da su ovogodišnji WinDaysi toliko jaki. I ne samo da su jaki, važni su, kako za nas kao predstavnike jednog od najvećih svjetskih brendova, tako i za cjelokupno hrvatsko društvo. Na jednom ćete mjestu imati 1.500 vrhunskih uspješnih pojedinaca koji su svojom profesionalnošću i marljivošću već odavno zadužili Hrvatsku. Naša je zadaća i odgovornost na njih prenijeti onaj pozitivni impuls i entuzijazam koji nas same pokreće kako bismo svi zajedno mogli mijenjati društvo u kojem živimo. Mediji su uvijek prepuni priča o političarima koji moraju nešto promijeniti kako bi nam bilo bolje. Uvijek smo nevjerojatno oslonjeni na druge koji nama trebaju nešto dati. Mislim da su oni ljudi koji posjećuju WinDayse već i sami svjesni ovoga problema i sve što im treba je poticaj. Svaki pojedinac može utjecati na promjenu svoje okoline i upravo je zbog toga važno napuniti baterije slušajući pozitivne primjere i stručnjake iz uspješnih svjetskih organizacija.
I na kraju, što ovi WinDaysi znače za mene? Prije svega vrijeme protkano neograničenom količinom smijeha prouzrokovanom susretima s ljudima koje nemam priliku često vidjeti, neke samo jednom ili dva puta godišnje. Znače i jedno vrijeme preispitivanja, kada nakon večere uz čašu vina ili čega drugoga sjednem na terasu Melia Corala i razmišljam, jesmo li mogli bolje? Što smo to mogli promijeniti? Gdje smo mogli sudionicima pružiti više zabave, još bolji sadržaj, nekakvu dodanu vrijednost? WinDaysi me uvijek iznova tjeraju da prelazim granice mogućeg u sebi i vuku iz mene neke nove, dotad nepoznate ideje. I da, WinDaysi su vjerojatno jedino doba godine koje me vrati u tinejdžerske dane, kada je bilo lako tulumariti do 4 ujutro i ustajati se u 9 kako bi se učilo ili, u ovom slučaju odlazilo na predavanja/sastanke. I tako četiri dana za redom. Nema drugog događaja u godini koji mi takvo što priušti - adrenalin je strašna stvar kad se na njega navučete. J Sve u svemu, WinDaysi će u mome srcu uvijek imati posebno mjesto, a uvjeren sam da će ovi 15. premašiti sva moja očekivanja. Vidimo se u Umagu!
