Ovih sam se dana pun samopouzdanja vratio s moje prve konferencije vezane za visoko obrazovanje i leadership - Oxford Summit of Leaders „Science & Education. Innovative Models of Development“. Ja spadam u potonje. Inovativne.
Zašto
Jednostavno - dobio sam priznanje za rad na karijernom IT savjetovanju svojih studenata, održao predavanje o motiviranju istih, čuo nekoliko intrigantnih i zanimljivih izlaganja, upoznao par fascinantnih ljudi i ideja, uživo doživio Oxford, dobio dnevnice, had couple of beers, and more, much more ...
Puno sam naučio
Iz vrlo banalnog razloga, nikad prije o tome nisam ni razmišljao. Moja područja djelovanja su uska - prijatelji, kolege, dio TVZ studenata, nešto malo ljudi koji prate ovu kolumnu i facebook prijatelji „eventualy“. I krajnje ograničena - orijentirana prvenstveno osobnom (vlastitom i vašem) razvoju. Ne institucijama. One moraju raditi svoj posao. Što ja ne volim. Ja uživam uživati. U poslu koji radim.
Nešto bi i podijelio
Prvo sebi
Ukoliko vam još nije jasno, sve ove kolumne su #note2myself. I to još od dana odlaska iz Microsofta, opet iz banalnog razloga. Imao sam prijateljicu koja je pamtila (i vrlo često prepričavala) moje prilično brojne provaljotine i spelancije. Pa sam ih i ja vremenom zapamtio. A sad to moram jadan sve sam, pa mi je lakše ovako. Ne moram ništa pamtiti. Sve piše u cloudu.
Onda i vama
Razgovarajući s uglednom profesoricom Liverpulškog sveučilišta zanimao sam se za ključne razlike u školovanju studenata na Oxfordu i onih u Liverpoolu ili kod nas u Zagrebu. I kaže mi ona da ih nema, da oni imaju gotovo slične kurikulume, predmete i profesore. Samo s jednom razlikom.
I tu sam već shvatio u kojem grmu leži zec. Znate ono o engleskom travnjaku - i tako tisuću godina.
Da kaže ona, osnovna stvar koju nakon pet godina studiranja na Oxfordu mladi ljudi SAVLADAJU je samopouzdanje. Sve ostalo je manje bitno. I kontakti, da ne govorimo o znanju, radnim navikama, vještinama. Ne nauče oni ništa više od mojih s Liverpoola ili vaših s TVZ-a. Ali još od ulaska u krug Oxfordaša, na čelu kojeg su dvadeset i pet bivših britanskih premijera predvođenih aktualnim - Davidom Cameronom, (sveukupno 26, što mrtvih, što živih kolega) koje stječete upisom, sve baš sve je usmjereno da izađete sigurni u svoje sposobnosti i mogućnosti.
I zato ih kao ni u svakoj jeftinoj američkoj self-help knjizi o samopouzdanju ne gnjave popravljanju slabosti, već im bruse izvrsnost u onom što su odabrali, što žele i vole, potiču ih na uporan rad, većina ima mentora/tutora s kojim se nalaze na tjednoj osnovi i da na nabrajam dalje, jasno je da su to - jasan cilj (učiniti diplomanta samopouzdanim) i metoda (ukratko maloprije opisana) osnove kojim bi svi mogli težiti, neovisno o sustavu, novcima i vremenu.
Ako vam nisu jasne osnove samopouzdanja, ne brinite lako ih je pronaći, nešto je teže povjerovati (pitajte mene, iskusnije, pametnije), a najteži je dio ustrajati u provođenju. Doing what you believe to be right, even if others mock or criticize you for it je jedna od karakteristika samopouzdane osobe.
So, start now, think while reading, keep doing and it will turn usefull.
Promjene
Osobne
Meni je trebalo više od pola stoljeća da dođem do ovih spoznaja i ideja o obrazovanju i zapošljivosti koje sustavno promičem ovom (dvadesetom već) kolumnom. Klikom na Vjeran Bušelić ih možete lako sve dohvatiti.
Vama neka su ovo samo kvalitetna početna razmišljanja. Vi ste taman u ranim dvadesetima i vjerujem da puno stvari možete i bolje, a pogotovo brže od nas, mi smo znanja širili praktično usmenom predajom.
U sustavu
Rad nastavnika i profesora treba biti bitno, bitno drugačiji. A naravno i adekvatno plaćen, kako bi privukli one najbolje, one koji zajedno s roditeljima, a često i dulje od njih, brinu, odgajaju i usmjeravaju našu djecu. Uglavnom po vlastitim vrijednostima i mogućnostima. Zato ih je ključno trajno obrazovati, selekcionirati i usmjeravati. A ne tjerati da pišu pripreme, kao da nakon desetak godina ne znaju što im je predavati. Neka slobodno rade drugačije, bolje, odgovornije. Pogotovo ako je to u interesu naše djece. I neka odlučuju sami što to jest. Ili odu raditi nešto manje odgovorno.
„Promjene sustava su duge teške i mogu imati dugoročne posljedice pa ih moramo pažljivo pripremati“. Citat je to od jednog bivšeg, bivšeg ministra. Kao da ne razumiju osnove grijeha nečinjenja. Ovaj to ministar sigurno razumije. Dajte mu ipak bar malo vremena, ali molim neka slično kako promišlja uklopiti građanski odgoj u nastavu, organizira i poučavanje samopouzdanja. Da mladi ljudi izlaze iz škole puni samopouzdanja i vjeruju prvenstveno u sebe, svoja znanja, profesore, kolege i cijelo društvo. Ne treba uopće mijenjati kurikulum. Neka samo pročitaju ovu kolumnu. I krenu veselo na posao.
