Quo vadis Hrvatska?

Quo vadis Hrvatska?

Gdje smo došli i gdje mi zapravo idemo? Siguran sam da nitko od vas nije niti sanjao da ćemo nakon toliko žrtava koje smo dali svi skupa doći do ove situacije, tik do ponora. Nažalost prema svim pokazateljima mi smo došli do samog ruba provalije i do točke kada više nećemo biti u stanju kontrolirati događaje u gospodarstvu. Nije više stvar u ideologiji, crvenim, crnim, smeđim ili ljubičastim bojama koje nam prijete. Nama prijeti elementarna nepogoda u obliku kronične nezaposlenosti četvrtine radno sposobnih, niskih ili nikakvih mirovina i nereda u svim javnim službama.

Zbog intenzivnog propadanja koje traje već petu godinu za redom državni aparat više nema nikakvog prostora za poticanje bilo kakvog rasta i razvoja. Činjenica je da nismo povukli gotovo nikakav novac iz EU i da ulazimo u krug zemalja koje su više uplatile nego izvukle iz tih fondova. Gdje su nestale sve te bajke o EU i čarobnim štapićima koji će riješiti sve naše probleme? Zapažam samo eksploziju rasta uvozne robe i to naročito hrane. Hrane koju možemo proizvoditi za 4 puta više stanovnika!

Ova situacija me podsjeća na dijete koje brzo mora odrasti i preskočiti neke stepenice u razvoju. Mi nažalost naprosto nemamo taj luksuz da idemo utabanim stopama razvijenih društava te moramo pronaći svoj put, svoju jedinstvenu stazu. Samo koja je to staza? Da li je to razvoj turizma i poljoprivrede? Da li je to ulaganje u nove IT tehnologije i poticanje malih start up-ova? Da li je to ponovna re-industrijalizacija zemlje na temelju baznih industrija? Da li je to izgradnja energetskih postrojenja koje mogu smanjiti ovisnost zemlje o uvozu energije? Svakako je tu odgovor, uz naravno hitno smanjivanje poreznog opterećenja i pojednostavljenja procesa odobravanja raznih dozvola.

Odgovor nije smanjivanje radničkih prava, povećavanje satnice rada i rušenje cijene rada. Radnici tvore poreznu bazu od koje živi cijela nacija i sve njene službe. Ne smije se dodatnim smanjivanjem njihovog dohotka ugroziti funkcioniranje državnog aparata. Ne smije se nesposobnost poslodavaca prebacivati na leđa onih najslabijih. Toga ima samo u zemljama trećeg svijeta. Mi smo punopravna članica EU, zajednice koja želi biti najbolje mjesto za život na cijeloj planeti. Sada je već najskuplje mjesto, dakle ne smijemo umanjivati prava već trebamo tražiti načine kako da ih povećamo. Nama cilj ne smije biti rad do 70 godine života. Nama cilj mora biti sretna, optimistična i zadovoljna nacija. Takva nacija pije manje alkohola, puši manje cigareta, pije manje antidepresiva i manje je bolesna. Manje bolesna nacija znači manje troškove i manje opterećenje za sustav.

Zar to nije svima jasno?

 

Quo vadis Hrvatska?