Poslodavci i radnici pozivamo vas na štrajk!

Krenuo je taj dugo najavljivani štrajk radnika u Hrvatskoj, a ja sjedim u svom uredu i čitam objave na internetu od raznih novinara, udruženja, stručnjaka. Neki zastupaju radnike, neki sindikate, neki vladu, pa onda ovi oporbeni sve u kontra i to je to! Uvijek je tako bilo i bit će! Svako širi paniku oko gubitka svojih interesa, pozicija, novca, vremena, čega god. Niš novo se nije dogodilo. I tako je to bilo za nedavnog štrajka.

Sjedim i razmišljam da se osjećam nekako prozvano da u svemu tome sudjelujem, da napišem koji komentar, da napišem članak, kolumnu, nešto. I evo me, krenula sam pisat i shvatila što moram napisat, odnosno, kako moram napisat ovaj članak,  a da on ima smisla. Ja ne zastupam ničije interese. Sad će neko reći da je to nemoguće. Ali moguće je.

Ja nisam poslodavac, ja nisam radnik, ja nisam u stranci, ja nisam u sindikatu, ja nisam u odvjetničkoj komori, ja nisam u agenciji za zapošljavanje. Ono što jesam, jesam bila u svim tim ulogama i pozicijama u životu, a danas sam slušač svih tih sudionika u tom lancu što privatno, što poslovno. Meni ljudi pričaju, dijele informacije, jadaju mi se, pitaju za mišljenje i stav, a ja u svemu tome uvijek krenem sa tim da ja ne zastupam nikoga jer ja poznajem i razumijem i jednu i drugu stranu medalje, i poslodavce i radnike.

Da ne duljim, odmah ću krenut nabrajat novosti koje su u prijedlogu za izmjene zakona o radu:

1.) MOGUĆI broj prekovremenih bi se povećao sa 8 na 16 sati. No to nije prošlo. Ostat će 48 sati ukoliko se kolektivnim ugovorima drugačije ne uredi. I nije točno što piše po medijima da bi se time radni tjedan produžio na 56 sati. To je obmana informacijom!

Naglasak ovdje je  na mogući broj PLAĆENIH  prekovremenih sati. Ovdje ne govorimo o neplaćenim prekovremenima, niti o onim poslodavcima gdje se ne rade prekovremeni, već samo o onima koji imaju potrebu za većim brojem prekovremenih sati od 8 tjedno.

Ja ću vam reći iz prakse da poslodavac koji ima potrebu da im radnici rade više od 48 sati tjedno će ovako i onako naložiti radnicima da rade, ali sa aspekta računovodstva plaća neće moći to prikazati kao plaću, nego će to prikazat na drugačiji način (ne moram pisat koji, pa to već i ptice pjevaju na grani).

To će radniku umanjit njegovu pravu naknadu za rad, neće mu se odobrit adekvatan minus po tekućem računu u banci, država neće ubrat poreze i doprinose za taj iznos i onda se postavlja pitanje tko je tu dobio, a tko izgubio. Živimo u doba recesije, radnici imaju najčešće obveze po kreditima i karticama, režije, skupa hrana, pa kome više nije u interesu da radi.

Ja ne znam, možda je problem u meni i mojoj okolini, ali ta moja okolina nakon radnog vremena od 8 sati ide radit svoje honorarne poslove, jer im treba lova. I onda rade još 4 ili 5 sati dnevno honorarno, pa se ja pitam, jer bi njima trebalo zabranit radit? Ma ljudi, ajmo se probudit! Kaj je zapravo bitno u svemu ovome? Pa zato što hoćemo radit? Il ćemo zabušavat?

A one najosjetljivije skupine, samohrani roditelji i majke i očevi,  trudnice, pa oni su zaštićeni drugom odredbom istog zakona, a ta kaže da oni moraju potpisat izjavu da žele, hoće, mogu radit. I još, poslodavac je dužan najavit prekovremeni rad, minimalno 8 dana unaprijed!!!

Pa kako bi to moglo "znatno poremetit" privatni život radnika? Ajmo napokon uzimati pozitivne primjere u praksi kako bi napravili adekvatne promjene zakona. Meni se čini da mi naše zakone pišemo na osnovama dva il tri negativna iskustva, a ove pozitivne primjer niko ni ne vidi ni ne čuje. A postoje!

2.) Od umanjenja iznosa otpremnina je ministar rada čitam, odustao. Te otpremnine su po mom mišljenju postale trajno zlo zaposlenja. Znam nekoliko ljudi koji su se zbog visokih otpremnina željeli naći na odstrelnoj listi za otkaz. Namjerno sad koristim taj izraz, odstrel jer je to bilo na njihovu volju. Niti jedan otkaz nije odstrel!!!

Ajmo početi nazivati stvari pravim nazivima. Imamo zapravo dvije vrste otkaza. Jedna je kad poslodavac MORA dati otkaz dobrom radniku jer više nema posla za njega, a drugi je kadŽELI dati otkaz radniku lošem radniku. U slučaju kad mora, onda mu je iznos otpremnine ko omča oko vrata, jer ovak i onak najčešće daju otkaze kada je već puno prekasno. A kad želi dat otkaz, pa onda je to i nagrada radniku kojega otpušta, a ovaj npr konstantno zabušava, i to ne od početka, dok je bio na probnom roku.

I da ne bi bilo zabune, da, i u takvim situacijama poslodavac mora isplatit otpremninu. U polovici iznosa, ali mora! Sve ostalo u otkazivanju je siva zona, manipulacija, tlo pogodno za konflikte. Ima ga...da...ali se zapravo otkazivanje svodi na ovo dvoje, želi i mora, a otpremnina je zakonom propisana u minimalnom iznosu. U vrijeme gospodarske progresije neki poslodavci su u svojim programima restrukturiranja i reorganizacije isplaćivali maksimalne iznose otpremnima, i preko maksimalnih (iznad porezno priznatih neoporezivih iznosa).

Ali sada su druga vremena, nije sve bajkovito i ima se. Danas je situacija realna i najčešće se nema. I onaj koji ima je postao štedljiviji i oprezniji u investicijama. Dakle, danas su uvjeti štednje  i zatvaranja radnih mjesta. Doći će i doba otvaranja radnih mjesta i novih investicija. Ali trenutno to nije to doba, pa ajmo razmišljati i o uvjetima i okruženju u kojem živimo danas, jer izmjena zakona dolazi i stupa na snagu danas, a ne za tri godine, pa zato se i radi već druga izmjena u ovom mandatu vlade.

3.) Otkazni rok prekida- ne prekida bolovanje. Odnosno, bolovanje može ili ne može biti prekinuto otkazom

Kako obrnuti red daje neko potpuno drugo značenje. Uglavnom, tu mogu reći da sam u praksi puno puta naišla na zlouporabu ove odredbe zakona, nego što sam ikad čula da je neko za vrijeme bolovanja dobio otkaz, a kak ti to je smisao tog članka. Ma ko će ti lud od poslodavaca dati otkaz dobrom radniku ak ovaj ode par dana na bolovanje? Pa i poslodavci su ljudi. I još pogotovo ako su jako zadovoljni sa tim radnikom.

Možda će ga stiskat da se čim prije vrati sa bolovanja, jer ga treba, što posao ne može funkcionirati nesmetano bez njega na radnom mjestu, ali da će mu dati otkaz? Gotovo pa nevjerojatno! Vjerojatnost... Minimalna! Ono što je vjerojatnije je da će radniku koji je svako malo na bolovanju POŽELIT dat otkaz, da će radnika koji je na dugotrajnom bolovanju MORAT zamjenit drugim, pa možda i boljim, pa će ovaj nakon bolovanja zvisit, to da...tu vjerojatnost postoji.

Samo, zašto je ova odredba u zakonu? Zato da bi se zaštitio radnik NA  bolovanju, za vrijeme bolovanja, dok traje bolovanje. A kako si je prosječni Hrvat to protumačil? Eee...ovako-„Kad on meni da otkaz il mi se zaprijeti da će mi dat otkaz,  ja bum njemu otvoril bolovanje, imam ja svog doktora, i tak bum ga nateral da me plaća još neko vrijeme“.

Ili, kao kod jedne moje klijentice, otvorila si radnica bolovanje zato da bi protestirala protiv poslodavca pa da se ovaj „nauči pameti“. Pa dajte ljudi, pa di je tu smisao tog članka, te odredbe zakona? I onda se nadležne institucije bave sa istraživanjem lažnih bolovanja, ja imam posla, hrpa papira, dopisa, prepiski, dokazivanja. Ma di je tu kraj?

3.) Olakšavanje uvjeta otkazivanja-kaže trudnicama i kategorijama zaštićenih radnika moći će se otkazat ako poslodavac ide u likvidaciju. Pa najbolje da zbog jedne trudne žene poslodavac ne može napravit likvidaciju! (trenutno ni ne može!) Krećem od one normalne kapitalističke priče-otvorio firmu, pokušo, probo, nije uspio, bankrotiro, mora zatvorit firmu.Ne pričam o ovim hrvatskim poduzetnicima, oni su nadnaravna priča poduzetništva. Njima bi ja dala da moraju jednu od kupljenih nekretnina i jahti dat-poklonit toj trudnici koju izbacuju na cestu.

Ali, postoje normalne poduzetničke priče. O njima zapravo tako rijetko čujemo. Ti poduzetnici će se moralno i financijski pobrinut za tu svoju trudnu radnicu ako već moraju likvidirat tvrtku. Na njih se treba ugledat, a tu je isključivo bitan faktor ljudskosti kojeg imaju u sebi. Tu ne pomaže niti jedan zakon. Ni ne treba ga bit!

4.) Ova promjena mi „najdraža“! Kaže, kod poslovno i osobno uvjetovanog otkaza poslodavac neće morati tražiti alternativno adekvatno radno mjesto za radnika. Ko je to i radio u praksi? Poslodavac je zapravo trebao izmišljat radno mjesto za radnika kojeg se želi riješit. To je onaj negdje s početka priče, onaj kaj zabušava-taj ide pod osobno uvjetovani otkaz.

Nemojte mi zamjerit, ja samo dajem potpuno plastične primjere. I kaže, isto neće morat tražit za njega adekvatno radno mjesto u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza. Ajmo sad opet malo u praksu, ovo je presmiješno da se time sindikati i ministarstvo bave već mjesecima.

Dakle, poslovno uvjetovani otkaz je onaj... poslodavac MORA dat otkaz! I sad, stavimo se u stvarnu poslovnu situaciju. Imamo radnika kojeg MORAMO otpustit. A on nam je dobar radnik, vrijedan, stručan, kompetentan, skroman, želi radit, ima familiju, ima kredite. Pa naravno da ćemo smišljat, razmišljat, kombinirat, analizirat kako da ga zadržimo u tvrtci, kaj bi mogli napravit, a da ga ne izgubimo zauvijek i u svakom pogledu. Ali, vraćamo se na onaj faktor...

MORAM ga otpustit-to je faktor poslovno uvjetovanog otkaza. I sad kao svi u lancu, ministarstvo rada, udruga poslodavaca i sindikati su napravili ovaj ustupak u pregovorima, ipak će se to uvest u novi zakon da mu ne mora tražit alternativno radno mjesto. Ma kome? Jer ovom dobrom i kvalitetnom? Il ovom kaj zabušava?

Ali čini se obojici, iako ne vidim uopće smisao i jednog i drugog, al važno da se raspravlja o tome, i to je bila cijena sindikatima da im se popusti kod smanjenja prekovremenih sa 16 na starih 8 sati, sveukupno u tjednu rada, što hrvatski radnik može, smije, treba radit. I opet se vraćamo na početak priče (vidi pod 1 ako ste zaboravili ili propustili).

5.) I konačno...nema više obveze izrade programa zbrinjavanja viška radnika. Baš šteta! Imamo te sve silne javne institucije i tvrtke koje provode razno razne edukacije, pripreme, savjetovanje, učenje, osposobljavanje. Pa kaj nisu mogli sve te barem javne firme organizirat da se bave tim ljudima koji su ostali bez posla u privatnom sektoru. Pa tim ljudima pomoć treba!

Od razgovora sa psiholog jer su najčešće u bedu, komi, depresiji, jadu, muci, pa do osposobljavanja, treninga, radionica, seminara za traženje novog zaposlenja. Pa ti su ljudi izgubljeni i smušeni (bez uvrede) kad ostanu bez posla. Pa treba im neko pomoć! Taj zadatak je imao Hrvatski zavod za zapošljavanje, ali očito je bilo bezuspješno.

Sjećam se svog oduševljenja kad je ta mjera uvedena, stvarno sam bila uzbuđena zbog toga. Mislila sam, evo...napokon nekaj dobro, smisleno, samo da se to dobro odradi. I doživjela vrlo brzo...razočaranje. Ukida se! Niš od toga! A trebalo se je samo umrežit sve te javne institucijice i firme koje rade raznorazne obrazovno-stručne programe i eto ti rješenja. Tako je napravila  i Njemačka i izašli su iz recesije za 9 mjeseci. Kod nas, ko da je cilj da što dulje ostanemo u recesiji.

6.) I onda, konačno...agencije će moći zapošljavati radnike i do tri godine privremeno. To su trebali pitat ove u Holdingu kak su oni rješili pitanje svojih silnih agencija za privremeno zapošljavanje u svih ovih zadnjih 10 godina kolko agencije postoje. Ja znam da su promijenili barem tri agencije (i ne dovodim se s tom izjavom u sukob interesa). A njihovi privremeni radnici fino strpljivo potpisuju ugovore iznova nanova sa novim agencijama. Ma kojih 3 godine? 10 godina! Ne 3!

Da razjasnimo, zašto hrvatska poduzeća zapošljavaju radnike preko agencije. S tim kulturološkim šokom sam se susrela kada sam tek bila počela vodit agenciju za zapošljavanje. Nazvao me jedan čovjek iz Amerike i rekao da on tamo radi, vodi agenciju za privremeno zapošljavanje već dugi niz godina, naš je čovjek pa bi on došao sa tim know how om tu u Hrvatsku.

Pitao me je kako to sve kod nas funkcionira. Ispričo čovjek meni njegovu priču, ispričala ja njemu našu priču i čovjek naravno odusto od svoje domoljubne ideje. Naime, u Americi agencije za privremeno zapošljavanje zapošljavaju ljude koji traže povremene, privremene poslove, poslove na pola radnog vremena, poslove na kojima će raditi jednom tjedno, jednom mjesečno.

Ti radnici su najčešće žene koje imaju malu djecu, stariji ljudi koji su u mirovini, studenti koji rade uz studij, uglavnom, ljudi koji ŽELE, HOĆE radit. Ne žele radit full time job, ali neki part time im je ok da si nešto sitno zarade, da ne budu stalno doma, da imaju neku zanimaciju, da si dodatno zarade pored svojih redovnih zaposlenja. Kod nas se niti ne možeš prijaviti kod dva poslodavca na recimo puno radno vrijeme, ni da hoćeš! NE MOŽEŠ, NEMA, NE POSTOJI UOPĆE MOGUĆNOST. Ovi u mirovinskom bi te gledali ko benu, pitajući se jer s tobom sve OK jer želiš raditi 16 sati dnevno.

Kod nas u agencijama je situacija potpuno drugačija. Kod nas se radnike zapošljava preko agencija zato jer je su određena radna mjesta unutar tvrtke nepredvidiva, neplanska, nesigurna i neizvjesna, pa se onda korisnik usluge agencije odlučuje rađe zaposliti radnika preko agencije, nego direktno kod sebe, iako mu je to zapravo skuplja varijanta zapošljavanja. Ima tu i drugih razloga zapošljavanja preko agencije, ali ovo je bilo uvijek ključni razlog.

Iz svega toga dalo bi se zaključiti da je ovako i onako logično da se produlji rok zapošljavanja preko agencija jer je sve neizvjesno, tržište je neizvjesno, gospodarstvo je neizvjesno, cijene su neizvjesne, troškovi su neizvjesni, prihodi su neizvjesni, pa je time i zapošljavanje na neodređeno vrijeme neizvjesno. Pa kaj je to tak teško za shvatit? Neizvjesnost rezultira neizvješnošću.

Čitam izvještaj i komentare asocijacije koja se bavi pravima žena, pa oni sve okrenuli kako bi se te promjene mogle reflektirati na položaj žena radnica. Kaže, žene će novim zakonom biti maltretirane.

Čitam jedan članak koji pljuje poslodavce i radnike poziva na agresiju i buntovništvo. Kaže taj članak da se radnike gazi.

Čitam komentare radnika. Jedni kažu ja ovak i onak radim svaki dan prekovremeno i dobro mi je, plati me se za to, moram radit jer imam kredite, režije i obaveze. A drugi kaže kako je sramotno da se radni tjedan nonšalantno produljuje sa 40 na 56 radnih sati i kak bu on imo privatni život uz to.

Ja ću vam odmah reći da ja zapravo nisam nezavisna. Imam i te kako čvrsto mišljenje o pojmu rada, zapošljavanja, otkazivanja, osobnih priča. I sama sam se u životu jako puno namučila i naradila da bi došla danas do pozicije gdje jesam. Nisam cmizdrila, nisam prigovarala na svaku sitnicu, junački sam izdržavala i uvrede i povrede mene, moje osobnosti, mojeg ja i svega što danas čujem od ljudi u formi ega. Imam i ja svoj ego, nisam ni ja pater pa da baš sve praštam i opraštam i trpim.

Ali ono što je sigurno je da me moji roditelji nisu učili da ću nakon završenog faksa dobit predobro plaćen posao, uvjete rada u kojima ću se moći ponašat kak hoću, dolazit kad hoću, odlazit kad hoću, bunit se protiv svojih nadređenih, tražit samo svoje ne misleći na druge u lancu. I iza toga stojim.

S druge strane bavim se pitanjima zakonodavstva i rada, zapošljavanja i biznisa veće 10 godina. I ono što mogu pratiti je što se je sve zbivalo u tim pitanjima u tom periodu godina. I uvijek je to sve isto u smislu štićenja i zastupanja vlastitih interesa u svim vrstama promjena, pa tako i u promjenama zakona, a u ovom slučaju zakona o radu.

Ono što je malo drugačije kod ove izmjene zakona o radu je da se u komentare uključilo više sudionika. Više ih se je osjetilo prozvano. Ja to pripisujem neimaštini i gospodarskoj krizi u kojoj se nalazimo, krizi duha, krizi morala, krizi ljudskosti, krizi identiteta.
S druge strane imamo hrpu neinformiranih sudionika u ovom procesu.

Crnjaci od naslova po novinama su postali normala, jedino se to i čita, ono što ima neki tragičan, mrtvački naslov, senzacionalistički, ko koga, i zašto. Al očito drugačije ne ide, pa ću i ja nadjenut ovom tekstu neki naslov koji ga bude napravio čitanim.

I...da zaključim, dam poantu svemu ovome, neki smisao. Prepucavamo se jer očito imamo i vremena i dovoljno energije u sebi da nam je to baš fora. Pa se tako eto oko ovih par pitanjca bavimo već mjesecima i napoookon smo došli do konzenzusa. Zašto govori mi? Pa zato jer smo mi odabrali tu vladu, ta vlada te ljude, ti ljudi te zakone, te članke.

Osobno mislim da je sadašnji ministar rada najbolji kojeg smo do sad imali jer je prvi koji je izašao pred struku, pred poslodavce, osigurao edukacije, informiranje, uključio se je. Ali očito nešto ipak ne štima. Politika je opaka igra, iskusila sam to i sama. Ali, isto tako vjerujem i znam da se može drugačije

. Kad imaš stručnjake oko sebe, koji su zaista stručni, a kad kažem stručni onda mislim na spoj teorije i prakse, jer u svakom drugom smislu čovjek može biti profesionalan, ali ne i stručan. A znate zašto su se stručnjaci povukli iz predlaganja adekvatnih izmjena konkretno zakona o radu? Zato jer su vidjeli da je to puno priče, a malo konkretnog rada i zato jer oni nemaju vremena za to.

I od nas se je očekivalo da ćemo to napraviti volonterski, a sindikalisti su recimo plaćeni za to isto. Eto, zašto se vrtimo u krug  i zašto se jednom ne napravi sve kak se spada? Nadam se da vidite neka pojašnjenja u svemu ovome. Meni je sve potpuno jasno...NAŽALOST!