KOLUMNA - DRAŽEN OREŠČANIN

Ponovo u šumu

Ponovo u šumu

Ljudi koji me znaju, mogu vam vjerojatno puno realnije nego ja reći kakav sam ja ustvari. Ono u čemu ćemo se složiti je da sam vrlo često impulzivan, da govorim što mislim, da se često oslanjam na svoj „osjećaj filinga“ da li je nešto valjano ili nije, a u zadnje vrijeme često koristim riječi nedovoljno cijenjenog modernog hrvatskog mislioca iz Maksimirske šume, posebice njegovu kontemplaciju o nabijanju... Vrlo sam praktična i pragmatična osoba, što druge strane znači da ponekad zanemarujem teoretski rad i razvoj. Ukratko rečeno - premalo čitam i nedovoljno radim na vlastitom cjeloživotnom obrazovanju, a u tom području ne držim korak ni u dubini znanja u nekim tehničkim profesionalnim područjima, niti u širini znanja i razumijevanja okruženja i društva u kojem živimo.

U vrijeme overloada informacijama i manjka vremena, vrlo je bitno odabrati tekstove i knjige iz kojih će se moći destilirati korisno i primjenjivo znanje. Zbog toga me ponekad jako sretnim čini činjenica da poznajem kolegu Gorana Radića. Moram priznati da mu se iskreno divim koliko stvari je on uspio pročitati s razumijevanjem, te s mnogima od nas podijeliti te knjige i tekstove, koji sjajno konceptualno objašnjavaju situacije u kojima se svakodnevno nalazimo. Zbog čega se ljudi okreću nacionalnom identitetu, zašto je lakše slijediti sugestiju nego razmišljati, koja je razlika između davatelja i uzimatelja, gdje smo, kuda idemo i zašto? Zahvaljujući tim diskusijama i mnogim pročitanim tekstovima, stavovi se poslaguju u glavi, ponekad učvršćuju, a ponekad mijenjaju.

Neki dan smo se jedna mlada kolegica iz firme i ja vozili na poslovni sastanak u drugi grad, pa što smo prodiskutirali najnoviju tužnu priču iz HGK u kojoj je opet neka hrpa bandita pokrala 32 milje kuna naših novaca, a da Lepi Nadan ništa nije skužio. OK; glupi jesmo, ali tol'ko glupi nismo da vjerujemo u to da Nadan nije imao pojma. U međuvremenu se i HAC uključio u utrku u pranju love, siroti Kalmeta također nema pojma... Kolegica me pita da li ja mislim da za ovakvu Hrvatsku ima neke nade, možda ne za našu generaciju, nego za našu djecu, da ovo naše društvo zaista postane društvo koje cijeni znanje i poštenje. Prije deset ili dvadeset godina o takvim temama nisam ni razmišljao, ali danas, nakon puno loših primjera, nešto pročitanih knjiga i tekstova i dugih diskusija s Goranom i mnogim kolegama i prijateljima, mišljenje je formirano...

Poznato je da se problemi ne mogu riješiti s načinom razmišljanja koji je taj problem stvorio. Država koju su do bankrota dovele postojeće političke stranke s kadrovima često vrlo upitnih moralnih vrijednosti, a još češće dvojbenih profesionalnih i stručnih kompetencija, nema apsolutno nikakve šanse da se izvuče iz ove propasti, ukoliko se pristup problemu radikalno ne promijeni.

U ovakvoj situaciji postoje četiri osnovne opcije što čovjek može napraviti, od kojih samo jedna na žalost vodi stvarnoj promjeni, te možemo identificirati četiri glavne skupine ljudi. Te opcije i pripadajuće skupine su pridružiti se njima (pod njima se misli na postojeći establishment), ne raditi ništa, otići iz Hrvatske i aktivno raditi na tome da se stvari promjene.

Postojeći establishment nije glup, oni aktivno rade na tome da sačuvaju svoje pozicije i povlastice, tako da kontroliraju stado, da mu bacaju kosti oko kojih će se međusobno tući, kako bi oni zadržali svoje pozicije. Ultimativni ciljevi su zatupiti narod i razbiti sustavne inicijative i želje za promjenom.

Prva važna aktivnost je regrutacija i kupovanje. Ljudi skloni kruhu bez motike, beskrupulozni karijeristi i klijentelisti, pridružuju se postojećem establishmentu i napreduju kroz sustav putem uhljebljivanja. Tom trgovinom postaju ovisni o svom načelniku, šefu ogranka stranke, udruzi koja dobiva neke pare iz proračuna ili nekome drugome. Napredujući, stvaraju svoje vlastite poslušnike, rastu u dubinu i širinu. Svatko tko je na njihovoj strani i tko o njima ovisi, uključujući i njihove obitelji, neće biti protivnik.

Druga ključna aktivnost je sustavno zaglupljivanje ljudi i promocija beznađa. Što su ljudi gluplji a percepcija beznađa veća, to će spremnost ljudi za borbu za promjene biti manja. Ako nekoga ne uspiju zaglupiti, možda će ga uspjeti otjerati, pa je rezultat isti - neće im više biti protivnik. Školski sustav je urušen, ljude ne zanima znanost, učenje, kreiranje vrijednosti; zabavljaju se slušanjem narodnjaka, nogometnim izbornikom, ćirilicom i da li brak treba biti definiran ustavom kao zajednica muškarca i žene. Uvjerit će ljude da je njihov sitni interes bitniji od općeg društvenog interesa i ako netko bude prosvjedovao, biti će to zbog cijena u menzama, premalih poticaja ili otkaza kojeg je dobio u propaloj tvrtki. Prosvjed od sto ljudi je lako kontrolirati, ali nije lako kontrolirati bunt dva milijuna ljudi koji traže promjene.

Treća važna aktivnost je minorizacije i medijsko blokiranje onih koji misle drugačije i koji žele promjenu na bolje. Kroz plaćene medije Goebbelsovski ponavljaju da su jedine alternative crvena i plava, dok napokon svi u to ne povjeruju. Također, tako pokušavaju razjediniti aktivne protivnike i minorizirati njihov utjecaj. Ta strategija do sada odlično funkcionira, jer razjedinjenog protivnika se lakše može pobijediti.

Jedini put u promjenu je da je ukupan broj ljudi u zadnjoj skupini, onih koji aktivno rade na pozitivnim promjenama, bude veći od zbroja ljudi u prve tri skupine. To se može napraviti isključivo jedinstvom i sustavnim radom na osvještavanju i mobiliziranju onih koji ne rade ništa ili onih koji odlaze, kako bi se dobila prevaga nad postojećim nesposobnim i korumpiranim sustavom. Mora se pojaviti grupa ljudi koji će povesti te promjene, kojima će narod vjerovati, koji neće raditi u uskom osobnom interesu, koji će funkcionirati zajednički, koji se neće plašiti prijetnji i ucjena kojima će biti izloženi, koji će biti nepotkupljivi. Ako želimo da se promjene dogode do sljedećih izbora, krajnje je vrijeme da se takva opcija pojavi.

Hoće li možda ljudi u IT industriji biti u stanju pomoći da se takvo nešto iznjedri, da li to želimo i možemo napraviti? Da li Pirati mogu biti opcija koju želimo i iščekujemo, može li to biti Marijana.org, Za Grad ili neka od opcija koje su se pojavile na prošlim lokalnim izborima? Hoćemo li i dalje Ratko, Vjeran, Stanko, Goran, Viktor, Luka, Ivo, Nikša, ja i mnogi drugi pisati nadahnute tekstove ili ćemo konačno nešto napraviti, ne za sebe, nego za buduću generaciju? Pitanja je puno, a odgovora je, za sada, malo ili nimalo.

Vjerojatno se pitate što sam odgovorio svojoj mladoj kolegici, da li ima nade? Odgovorio sam da ili do ovih promjena mora doći, ili ćemo morati ponovo u šumu. To napravili naši djedovi kada se trebalo boriti protiv nacista i kvislinga, to smo napravili naši roditelji i mi kada se trebalo boriti za samostalnu Hrvatsku. Ono što je naša odgovornost je da napravimo sve što možemo da se promjene dogode što prije i demokratskim putem, te da više nikada nitko ne mora bilo koji režim ili vlast u Hrvatskoj, kao ni bilo gdje u svijetu, rušiti ognjem i mačem.