Kako bi saznali o čemu se radi i odlučili želite li pročitati moje ljetno lamentiranje ili ne, na žalost morate kliknuti i otvoriti cijeli tekst, jer iz prvog pasusa vam to namjerno ne želim otkriti.
Sreća i odlučivanje
Poznavajući me (matematičar, informatičar, profesor, ...) vjerujem da iz naslova očekujete nešto mudro ili bar zanimljivo o faktoru sreće pri odlučivanju. I mogao bi pisati o tome, tema je više nego aktualna i privlačna, no vjerujem da ste zapazili i da volim izvrtati stvari i otkrivati kako vrlo često tek povratnim pogledom, s reverse pozicije, odnosno iskustvom stvari dobivaju pravi smisao. Stoga je prava tema naslovljena baš ovim redom - prvo sreća, onda odlučivanje.
Redovna kolumna
Sasvim mi je postalo ugodno pisati ove kolumne na mjesečnoj bazi, a Dražen me kao najbolji ovogodišnji ICT novinar (čestitam, čestitam!!) i urednik redovno obavještava/ohrabruje da je i solidno čitana i kako je vrijeme za novu. Opet?
I iako sam u prošloj najavio ljetne teme vezane uz introspekciju i razvoj emotivne inteligencije , a ne one „prave“ tehničke, ova se, i dalje racionalna, tema nekako nametnula sama od sebe.
Zadovoljstvo odlukom
Kako sam osjetio stanovito zadovoljstvo tek razmišljajući o njoj, brzo sam i veselo donio odluku kako je baš ovo prava tema za ljetnu kolumnu. I promptno sjeo za računalo. I baš sam zadovoljan odlukom. A vi?
Strpite se malo, sad će poanta. Za sve koji su očekivali nastavak prošle teme - vježbajte empatiju. Uživite se u moje stanje, koje vam ovako bezobrazno naturam, i pokušajte me shvatiti ili bar razumjeti. I veseliti se sa mnom, ma koliko vam moje veselje i sreća da pišem kolumnu na ovu temu bilo (za sad) neobjašnjivo. Gotova vježba iz empatije, idemo dalje.
Osjetio zadovoljstvo, pa donio odluku ?!
Nije li u naravi obratno? Valjda prvo donosimo odluke, pa tek onda, pogotovo ako se pokažu ispravnima, osjetimo zadovoljstvo. Zadovoljni, a nekad i sretni, smo tek rezultatima, zar ne?
It doesn't work that way!
Vjerovali ili ne, baš je bilo tako kako sam opisao! Prvo zadovoljstvo, a onda odluka. I tek sam naknadno shvatio zašto je tako.
Čitam i čudim, pa evo i dijelim
Jonah Lehrer, u svojoj danas (iz drugih razloga) povučenoj knjizi „How We Decide“, otkriva ZAŠTO je to tako.
Knjiga mi je „došla sama“, tematski u paketu s zadnje vrijeme dosta diskutiranom, krasnom knjigom „Misliti brzo i sporo“, nobelovaca Daniela Kahnemana, u sjajnom prijevodu kolege Zvonka Pavića, koja je na vrijeme kupljena, ali ostala sačuvana kao ljetna poslastica, što samo nakon prvih poglavlja mogu i osobno preporučiti.
Vratimo se odlučivanju. Ta knjiga počiva na temelju prilično neočekivanih novijih neuro-znanstvenih otkrića i prije svega pojašnjava mehanizme ljudskog odlučivanja. Znate ih, naravno:
Ili odlučujemo racionalno, nakon pažljivo provedene svojevrsne „cost-benefit“ analize ili emotivno - rekli bi iz trbuha (gut feeling), odnosno na prvu (loptu).
Zahvaljujući nizu najnovijih neuro-znanstvenih istraživanja, pa onda i Jonahu Lehreru, koji nam je to preveo na svima razumljiv jezik, ali i meni koji sam i sam iznenađen, odučio temu na neki način banalizirati i kroz ljetnu kolumnu podijeliti s vama, evo kako odlučivanje u biti funkcionira.
Predictions of dopamine
Već u drugom poglavlju ovog, meni teško prevodljivog naslova, otkriva se i pojašnjava cijeli mehanizam odlučivanja u kojem neočekivano ključnu ulogu ima dopamin, nama poznatiji kao hormon sreće.
Sad kad sam vam otkrio glavni razlog, nadam se da vam nisam i ubio volju za čitanje. Knjiga je puna krasnih i neočekivanih primjera, naravno i puno drugih ideja i stvarno ju preporučam, pa na ovom mjestu pozdravljam sve one koji su je odlučili i sami pročitati i tako na svoj način otkrivati tajne odlučivanja, jer ja ću za one nestrpljive ipak prepričati, možda i presažeto cijelu ideju.
Ugodno ljeto, čitatelji moji!
Kako dopamin sudjeluje u odlučivanju
Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, još kao student medicine, Wolfram Schultz, današnji ugledni profesor proučavao je tzv. dopaminske neurone (neurone koji koriste dopamin u komunikaciji) i otkrio i konačno deceniju kasnije znanstveno i potvrdio njihovu ulogu u procesu odlučivanja. Brzog mišljenja, za one koju su pročitali ili čitaju „Misliti brzo i sporo“.
U klasičnom pokusu hrana-nagrada (majmun i banana), dopaminski neuroni reagiraju PRIJE nego se nagrada dobije/konzumira, javljajući se u mozgu u trenutku odlučivanja, kao prediktor (opet izgubljen u prijevodu, Zvonkoooo, upomoć) sustava odlučivanja.
Da potpuno banaliziram cijelu poantu, još jednom vas upućujem bar na drugo poglavlje knjige za potpunije pojašnjenje, Schultz je dokazao da su baš ti dopaminski neuroni ključni u funkciji odlučivanja.
Prvo se sreća (dopamin) javlja nakon dobrog ishoda (majmun je sretan kad dobije bananu, to vam ne trebam pojašnjavati), a postupno, kako se eksperiment ponavlja i kako majmun „uči“ - dopaminski neuron reagira PRIJE nagrade, navodeći majmuna na „odluku“.
Tako jednostavno
Da, za svako pozitivno iskustvo, generira se nešto dopamina (sreće) i što je iskustvo bolje (veće, dulje), to se dopamin javlja prije navodeći nas na tu odluku. Zato neke odluke donosimo brzo, ali nisam bio svjestan i sretno!
Naravno, ukoliko se odluka pokaže loša, dopamin se ne izlučuje i mi jednostavno nakon nekog vremena jednostavno ne bivamo „poticani“ na tu odluku.
It explains a lot
Meni bar ovaj mehanizam dobro pojašnjava zašto su neki (uspješni) ljudi sretni. Donose puno, uglavnom uspješnih odluka i kako ih sam proces donošenja odluka potiče da budu sretniji i uspješniji (tim redom!) i „uči“ da odluke budu sve bolje.
A gledajući unatrag, u duhu prologa ove kolumne, pojašnjava i zašto je naš premijer uvijek smrknut i neveseo.
