O vodenoj pari

O vodenoj pari

Jedan od motiva za najbrutalniji humor u okruženju amaterskih pilota (a koliko po forumima vidim, i profesionalnih) su vjerovanja u chemtrails. Ta teorija zavjera je toliko ukorijenjena, a opet toliko blesava, da se sjećam jedne prilike kad je ministrica, u jednoj od prethodnih vlada, blebnula javno nešto na tu temu. Pa je onda skupina profesionalnih pilota zatražila sastanak i došla ubogoj ženi objašnjavati da nije loše suzdržati se od glupih izjava. Srećom pa je konkretna ministrica bila (valjda i sad jest) političarka te je mogla je preživjeti takvu blamažu bez značajnijih emotivnih posljedica u smislu srama.

Nedavno sam na facebooku naletio na jednog prijatelja iz djetinjstva kako na istu, blesavu temu chemtrailsa, posta prave teorijsko zavjerske bedastoće. Čovjek mi je jako drag i jako je dobra osoba, pa mi je bilo tužno što vjeruje u tako plitke i banalne gluposti. Odlučio sam uložiti truda i na najpristojniji mogući način mu skrenuti pažnju na bitne činjenice meteorologije, zrakoplovstva i znanstvene metode.

Uslijedila je razmjena nekoliko postova ispod njegove objave. Uglavnom je išlo u pravcu njegovog „a kako ti objašnjavaš ovo?!“ trijumfalnog posta, na što bih ja upregnuo svo svoje zrakoplovno i meteorološko znanje, a da mu konkretnu pojavu i objasnim. I onda bih nabacio link na video tutorial vezan na temu. I stvarno sam bio jako pristojan, trudeći se da ni na koji način ne obezvrijedim njega kao osobu. Razgovarao sam samo o konkretnoj temi, argumentima.

Čak sam mu ponudio da u diskusiju uključimo jednog profesionalnog meteorologa i jednog profi pilota koji leti Boieng B737 i Airbus A320.

Nakon nekog vremena, i nakon ispucane argumentacije, dobio sam odgovor „pusti me da vjerujem što želim“.

Moram priznati da me to poprilično iznenadilo i zbunilo. Jasno mi je da ljudi koji od tradicijski, iz djetinjstva, pripadaju nekoj religiji ne mogu lako prihvatiti njeno propitkivanje. Ta tradicija je dio njihove osobnosti, načina na koji su gradili sebe u odrastanju. Ali nisam mislio da je vjerovanje u novovjeke i Internet-šireće pojave, poput teorije zavjera, tako duboko emotivno ukorijenjeno, da će čovjek radije zatvoriti oči pred razumom nego da napusti emotivnu mirnu luku svojih zabluda.

A to me navelo i da se zapitam koje ja sve predrasude i lažna vjerovanja u svojoj glavi gajim, koje sve istine ne želim vidjeti, a sve da bih svoje dane proživio sretnije i mirnije.