Odlučio sam boriti se, a zašto ne? Mislim najlakše je reći, ok ja sada idem odavde kao što je otišao dio mojih prijatelja ili rodbine. Otišao je iz Hrvatske jer kako sada izgledamo zbilja ne nudimo nikakvu nadu. Pa opet ja sam optimist, nepopravljiva klasa. Borim se na način koji je meni prirodan, pišem i govorim o tome.
Mislim da je krajnje vrijeme da prestanemo s očekivanjima kako će nam pomoći neki savez, unija ili neka zemlja s nekom velikom «deux ex machina» investicijom. Pa što ta mantra o investicijama zapravo znači? Mislim da se to odnosi na silnu nesposobnost koju iskazuje nadležna uprava i kadrovi u njoj. Ne može me nitko uvjeriti kako mi nemamo sposobne ljude koji mogu napraviti nešto u zemlji i onda to jednostavno rečeno prodati vani za gotov novac, za devize koje nam život znače. Nama treba jedna vrhunska PR agencija da nam svaki dan govori kako možemo i moramo i kako imamo s čime. Smeta me i «ubija» taj pesimizam koji se širi samo zato što nema sposobnosti onih koji su plaćeni da nas vode. Najlakše je reći kako je gotovo i kako je sve otišlo u nepovrat. Možemo bolje, treba istupiti i reći svoj stav.
Evo što me muči, tamo gdje ljetujem, tamo gdje su moji korijeni, tamo ljudi tradicionalno ribare i težački žive. Tako je sada tako je i oduvijek. Ljudi se dižu u cik zore, penju se na svoje brodove i uvijek s neizvjesnim rezultatom čekaju ulov od kojeg žive. Zaboravimo turizam i ta dva mjeseca deviznog priljeva, ljudi na otocima žive od mora. Ti ljudi imaju veće troškove nego oni koji žive na kopnu, sve im je skuplje, nedostupnije a ipak rade, bore se i ne čuje ih se nigdje. Prodaju Srdelu koju ulove za mizernih 2,5-3 Kn u otkupu i onda čekaju mjesecima da im se to plati. Otoci izumiru a mi samo gledamo svoja posla. To se nas uopće ne tiče zar ne? Pustimo sada silne investicije i stotine milijuna ulaganja, otocima su potrebne tisuće kojih nema.
Kada to gledam i uspoređujem s nekim zemljama u kojima sam bio i kada gledam kako bi npr. jedna Austrija razvijala svoje otoke da ih ima ili Italija kojoj se podsmjehujemo tada bismo možda mogli i nešto naučiti. Hrvatska je zemlja tisuće otoka, bogatstva koje je jedinstveno u svijetu. Prema ribolovnom fondu možemo reći da smo još uvijek u ravnoteži s prirodom i da ne lovimo koliko bi mogli. Naša riba je prvoklasna, naše more je čisto i sada vidimo bez ikakve industrije koja bi ga mogla zagaditi a opet uvozimo ribu!?
Nekako se nadam kako će ipak doći do svijesti kako možemo, kako imamo snage, kako ćemo uspjeti izgurati razvoj i kako ćemo uspjeti umiroviti se te poživjeti normalnu starost.
Gledam sve ovo što me okružuje i prestajem kriviti ovu beskrajnu ljepotu u kojoj imam privilegiju ustati i popiti kavu. Šum mora i borova, čistog zraka i kuća čija su vrata uvijek otključana. To su privilegije koje zvuče kao iz nekog filma a mi opet to ne koristimo, mi opet čekamo, koga?
Mi smo najljepša zemlja na Svijetu, vrijeme je da toga postanemo svjesni.
