Država je jedan od najvećih, ako ne i najveći korisnik IT usluga: oko 40% svih IT rješenja i usluga u Republici Hrvatskoj izvrši se za potrebe države. O tim poslovima javnost najčešće saznaje tek ako su u pitanju takozvane „kapitalne investicije“, velika i kompleksna rješenja poput fiskalizacije, a ponekad o njima saznaju tek ako nešto ne funkcionira, kad kamioni zapnu na granici i tamo danima gube vrijeme jer je zakazao sustav koji je trebao povećati protočnost gospodarskih vozila na graničnim prijelazima.
I, naravno - ponekad o nekim informatičkim servisima države saznamo u paketu: uz opis funkcionalnosti, novinari vješto serviraju javnosti i cijenu koju su građani platili za izvedbu rješenja, procjenivši kako je informacija o cijeni javnosti puno zanimljivija od informacije o funkcionalnosti softvera. I ponekad uistinu pogode: jednostavni web servisi plaćeni milijune i preskupi ugovori o održavanju tu i tamo zasjene primarnu informaciju: da je država nešto novo napravila.
I, naravno, svaki put kad se spominje neki veliki državni posao na popisu su uobičajene velike hrvatske informatičke tvrtke; kad ste zadnji put čuli kako je neki vama do tad nepoznati Pero-informatika d.o.o. dobio posao izrade ozbiljnog informatičkog rješenja po narudžbi države?
Baš i ne. Razlog je jednostavan i posve ispravan: za velike poslove trebaju velike tvrtke. Velike tvrtke imaju shrpljenu ekspertizu, iskustvo i pamet; one mogu zadatak obaviti od početka do kraja.
No, ono što često zaboravljamo je i jednostavna činjenica da su i velike tvrtke nekad bile male. Počinjale su skromno, sa jednim, dva ili tri zaposlena, radeći softver za male naručitelje, polako gradeći reputaciju.
U čemu je razlika današnjih "starih", velikih tvrtki i današnjih "mladih", malih tvrtki? Čini mi se ogromna: tvrtke stare generacije rasle su na domaćem tržištu, a pravi uzlet doživjele bi zapravo tek kad bi "ušle u shemu" sa državnim aparatom, velikim i dovoljno financijski moćnim da naručuje sve veće i sve ozbiljnije projekte.
Današnje male tvrtke više ili manje u startu otpisuju državu i fokusiraju se na strance, svjesne da su državnu nišu već popunile velike domaće informatičke tvrtke i kako na borbu za domaće tržište ne treba gubiti vrijeme: vani je siguran posao i sigurna naplata posla.
Država svojim ponašanjem i svojim klijentelističkim odnosom prema tvrtkama čini u ICT branši istu štetu koju čini i u ostatku gospodarstva: fokusira se na nekoliko velikih igrača, a ostatak realnog sektora prepušta mutnim vodama domaćeg tržišta, nelikvidnog i kaotičnog.
Država jednostavno ne računa na male (a pogotovo ne na one koje su pritom i mlade) informatičke tvrtke: za njih jednostavno nema ozbiljnog posla. Istina, tu i tamo uleti poneka izrada web stranica, nešto sitne nabave, nešto održavanja... daleko od toga da država apsolutno odbija raditi sa malim tvrtkama - no ono što sa njima radi, u odnosu na "ozbiljne poslove" je pravi kikiriki.
Rezultat je, usudio bih se reći, za državu porazan. Možda zato što se akteri te državno-informatičke simbioze osjećaju zaštićeni svojim perpetualnim ugovorima, možda zato što država ne zna formirati vlastite zahtjeve a tvrtkama je lakše (i isplativije) ne zabadati nos niti predlagati poboljšanja, svako toliko država kupi servis koji se svojim karakteristikama pokaže inferiornim rješenjima na slobodnom tržištu - a gotovo redovito značajno skupljim.
Treba li država, dakle, više pažnje posvetiti malim informatičkim tvrtkama? Maknemo li one zaista komplicirane projekte na stranu i osvrnemo li se malo oko sebe, otkrit ćemo mnoštvo stvari koje male informatičke tvrtke mogu odraditi barem jednako kvalitetno kao i velike, a posve sigurno jeftinije.
Možda najbolji primjer kako mali poduzetnici mogu trčati krugove oko informatičko-državnih simbionta je stranica Poplave.hr (http://poplave.hr): volonterska i posve privatna akcija nastala u vrijeme katastrofalnih poplava, ovo je stranica koja je aktivna i danas, te i dalje donosi informacije o događanjima u poplavama pogođenim područjima.
Koliko bi trebalo vremena, i koliko novca, da država u suradnji sa svojim informatičkim partnerima napravi ovako nešto?
Prvo bi trebalo definirati radnu skupinu. Radna bi skupina definirala pravce i ciljeve, te osnovala koordinaciju za definiranje vrste i obima informacija dostupnim građanima. Koordinacija bi u nekoliko koordinacijskih sastanaka definirala koje sve i kakve informacije trebaju biti dostupne na stranicama. Pristupilo bi se zatim osnivanju odgovarajućeg tijela zaduženog za rad na servisu. Pozvali bi se IT-simbionti da daju prijedloge. Napravio bi se natječaj kojeg bi na misteriozan način dobio neki IT-simbiont. Izračunalo bi se da bi za izradu softvera trebalo pola milijuna kuna i šest inženjer-mjeseci.
Projekat bi bio gotov za osam mjeseci. Testirao bi se još mjesec dana, usklađivao, provjeravao, zatim bi čekao zgodan politički tajming za svečano otvorenje. I zaista, bio bi spreman za sljedeću sezonu poplava, 2015. godine. Bio bi ružniji i manje funkcionalan, ali to je u redu: država ne smije web stranice prepustiti neobuzdanoj dizajnerskoj maštovitosti ili neortodoksnim idejama nekog curetka što se kiti titulom UI dizajnera, takovo se što državi ne priliči.
Srećom, ekipa sa Poplave.hr nije čekala raspisivanje tendera već je na svoju ruku učinila nešto - i ispalo je dobro.
Dokaz je to kako država itekako ima što za ponuditi malim tvrtkama, a male tvrtke mogu pritom ispostaviti itekako brzo i kvalitetno izrađen proizvod - o cijeni da i ne pričamo.
Dapače, sjetimo li se kako država u svom posjedu ima pravi digitalni rudnik najraznovrsnijih podataka, usuđujem se reći kako bi davanje pristupa do državnog big data skladišta malim tvrtkama moglo rezultirati zapanjujuće kreativnim i korisnim informatičkim rješenjima: začudili bismo se što sve o samima sebi nismo znali i koliko korisnih podataka iz tog rudnika možemo dobiti.
Silan je potencijal u toj mladoj ekipi, u tim mladim i ne tako mladim malim tvrtkama. Šteta što ga ne znamo iskoristiti: dok Premijer obilazi gigante po Americi nudeći im Liku (tko se sjeća onih priča od prije dvadesetak godina da bismo trebali Microsoftu "posuditi" jedan jadranski otok da na njemu napravi moćan razvojni centar?(*) ) i neke nejasne hrvatske prednosti(**), u isto vrijeme u vlastitoj zemlji imamo sve veći broj malih, agilnih informatičkih tvrtki koje rade za strance i rade uspješno. Država s njima nema nikakvu komunikaciju, niti te tvrtke žude za komunikacijom s državom. A mogli bismo čuda učiniti sa onim što imamo faktički u vlastitom dvorištu. No, one su male i nisu zanimljive državi. Iz nekog čudnog razloga atraktivne su strancima. Kako bi Obelix rekao: "Baš su šašavi ti Rimljani".
(*) Eno ga, u Beogradu je. Valjda na Adi Ciganliji...
(**) Za izgradnju ozbiljnog data centra potrebno je imati dobro razvijenu i redundantnu infrastrukturu; vrtača sama po sebi nije dovoljna, ma kako pitoreskno izgledala.
Analiza i ocrt strategije regulatornog planiranja racionalne uporabe informatičke tehnologije s odlikom opt...
