Postoji radna okolina u kojoj su svi zaposlenici ravnopravni ali se neki osjećaju ravnopravnijima od drugih.
U toj radnoj okolini ravnopravniji se osjećaju ugroženo. Ne znaju objasniti zašto ali tako se osjećaju. To kod njih budi želju za maltretiranjem i eliminiranjem kolega i kolegica, posebice onih koji ne vide, pa stoga i ne priznaju, njihov ravnopravniji položaj nego olako vjeruju da su im doista ravni. Iz tog razloga jednostavno se počnu dugotrajno glupo ponašati:
- neprestano sumnjaju u odluke i propituju rješenja kolege/ice koju su pikirali;
- iza leđa njega/nju ogovaraju ili namiguju;
- govore da nije psihički zdrav/a;
- gledaju njega/nju s visine;
- oponašaju njegovu/njezinu mimiku, kretnje i hod;
- omalovažavaju njega/nju i daju njemu/njoj uvredljive nadimke;
- upliću se u njegov/njezin spolni život.
(Mobbing http://hr.wikipedia.org/wiki/Mobbin)
Kako to izgleda u stvarnosti?
Ravnopravniji su prvo počeli govoriti negativno o stručnosti i profesionalnim kompetencijama kolegice, međusobno ali i svima koje poznaju. Kada im ljudi iz drugih radnih okolina nisu dali za pravo, jer su imali drugačija iskustva sa njom, počeli su govoriti da je psihički nestabilna iznoseći neke priče iz njezina privatna života kao dokaz nestabilnosti (potražila je stručnu pomoć kad joj je umrla majka i pila antidepresive, dijete joj je loše odgojeno stalno ide u školu na razgovor kod pedagoga, tko normalan rađa u četrdesetima, razvodi se, itd.) . „Takva osoba“ ne može biti stručna u svom poslu, rekli su.
Što je kolegica uspješnije odolijevala tim pričama to su one postajale stravičnije. Na tapeti je bio i alkoholizam i ovisnost o drogama, izmišljene hospitalizacije i obiteljsko nasilje... krišom su počeli ulaziti u njezine failove, čitati njezin mail, izrugivati se navodnoj nepismenosti. Sve više ljudi iz radne okoline uvlačili su u ismijavanje i izrugivanje kolegice. Na radnim sastancima su počeli minirati svaki njezin prijedlog, prvo bi se potrudili da bude ismijan i odbijen, da bi kasnije izgovoren iz usta drugoga bio slavljen kao najbolja ideja i odlično rješenje.
Kolegici se obraćalo sve manje kolega, sve češće su joj upućivani sažalni pogledi, postavljana pitanja može li nešto i treba li joj što. Primijetila je da kada uđe u prostoriju za sastanke nastaje tišina, da je izostavljene prilikom odlazaka na zajedničke kave i druženja. Netko joj je na stolu ostavio knjigu Droge - dugo putovanje kroz noć, a šef koji je u nju do nedavno imao potpuno povjerenje i kojeg je mijenjala dok je bio na godišnjem, sada je svako njezino izvješće davao pravniku na provjeru.
Otvorila se bolje plaćena pozicija za njezino polje rada i njezine profesionalne kompetencije a ona nije niti uzeta u obzir, dok jedan od ravnopravnijih, kojem to nije specijalnost, niti je do sada to radio (onaj koji bi na sastancima ponavljao njezine ideje) jest.
Obratila se nadređenima zbunjena takvom odlukom i dobila odgovor „u četiri oka“ da unatoč svoj njezinoj stručnosti i znanju na tu poziciju ne mogu imenovati nepredvidivu, nestabilnu i konfliktnu osobu kao što je ona.
Samu sebe je tada po prvi puta upitala kada je ona postala „ta“ osoba o kojoj govore, skupila hrabrost i prijavila mobbing na radnom mjestu.
Mobbing http://hr.wikipedia.org/wiki/Mobbin
Mobing (work abuse ili employee abuse) je engleski izraz za zlostavljanje na radnom mjestu. Mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Zlostavljana je osoba bespomoćna, u nemogućnosti je da se obrani. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale i dugotrajne - najmanje jednom tjedno, tijekom najmanje šest mjeseci.
Radna okolina se digla na noge. Ona da je mobbingirana ?!!!! Pa oni su u stvari mobbingirani od nje!!! Zbog njezinog „psihičkog stanja i profesionalne nekompetencije“:
- hodaju „kao po jajima“,
- ne daje joj se količina posla koju bi trebala odrađivati (prestali su joj davati prema vlastitom nahođenju a temeljem glasina),
- nije sposobna napisati običan dopis (do prije pola godine svima je ona pomagala pisati dopise) ,
- nije sposobna donositi samostalne odluke, što njezino radno mjesto zahtijeva,
- toleriraju joj se odlasci kod liječnika za vrijeme posla (to naravno rade i drugi),
- ne dolazi na vrijeme na posao (ne dolaze niti drugi, posebno ravnopravniji) ,
- izolira se i postaje sve neugodnija za komunikaciju, o suradnji da se i ne govori...
Uglavnom, cijela radna okolina već mjesecima dolazi na posao sa grčem u želucu zbog nje! Tako su oni to vidjeli i nitko se više nije sjećao da je prije „njezinog psihičkog stanja i profesionalne nekompetencije“ ona bila jedna od njih, draga osoba koju su voljeli, sa kojom su druženja bila ugodna, suradnja odlična i čiji je rad bio neupitno na visokoj profesionalnoj razini.
Da skratim priču, možete se tješiti da se za dobrim konjem prašina diže ili da nije važno što je rečeno već od koga je izrečeno ali postoji i poslovica: „I najgora laž ako se ponovi dovoljno puta postaje istina.“
Znadete li što vam se događa iza leđa?
O autorici: Ivana Šešo, mr. socijalna pedagoginja. Osposobljena je za savjetovanje po principu Realitetne terapije. Bavi se pojedinačnim i grupnim psihosocijalnim tretmanom. U svom radu primjenjuje različite terapijske pristupe: prvenstveno princip teorije izbora, sistemski i psihodinamski pristup te brojne kreativne tehnike rada. Autorica je knjige(sa Pršić Emina) Nedostaje? Ne. Dostaje!
