Jedina sigurna činjenica u zdravstvenom sustavu ove nam naše drage države jest da bi IT donio mogućnost da se uz ulaganje od 500-700 milijuna kuna preusmjeri, neki bi rekli uštedi ali nije tako, oko 4-6 milijardi kuna i to recimo u plaće, novu opremu i slično.
I to je jedino sigurno, potvrdio Siniša Varga, aktualni ministar zdravstva.
Sve ostalo je jako fluidno, a najgore od svega što se doktori, liječnici, nazovite ih kako hoćete, stavljaju se iznad drugih, mnogi od njih. Jer nema generaliziranja. Primjerice, jedan od njih, a prepoznat će se sigurno, s visoka mi je govorio kako njihovo obrazovanje traje 6 godina, plus 2 godina stažiranja (Pravilnik o pripravničkom stažu NN 114/2013), plus specijalizacija 4 godine, plus 2 godine subspecijalizacija - dakle 14 godina. I to im je argument da su bolji od drugih, to im je argument da su najpametniji. Stvarno svašta, a sami su birali posao. Nitko ih nije u to tjerao do njih samih.
I taj isti liječnik mi danas reče kako su oni krema u gimnazijama, onih 5 posto, kao da tih istih 5 posto nije i na drugim fakultetima osim medicinskog. E pa sad mi stvarno dosta, dosta mi je tih pogleda s visoka jer niste ništa bolji od drugih i radite posao koji ste sami izabrali. I noćne smjene i stalno učenje, rad, stres, ma nabrojite sami što god želite, sami ste izabrali.
Kao da poduzetnici koji sami stvaraju vrijednost su neki tamo glupani. Neobrazovane budale koje se bore kako bi radnicima, suradnicima isplatili plaće - dogovorili posao, obavili posao, ispisali račun, naplatili račun, podijelili novac.
Nema zamjeranja nikome
Najbolje od svega je da tvrde kako su svi loše plaćeni, COP je pokazao svoje. I neka imaju ti koji rade, neka imaju još i više, ali oni koji ne rade njih štiti kolektivni ugovor. A IT bi pokazao kako mnogi nemaju niti blizu norme, neki oko 50 posto norme. I opet će se prepoznati neki, a oni drugi koji svjesno rade njima bi trebalo povećati plaće, ali sustav to zbog kolektivnih ugovora ne dopušta. Klasična uravnilovka.
I to su činjenice, brutalne jednostavne činjenice i stvarnost, realnost. A tek da su potpomognute IT-om. Onda bi zaista bilo svega.
I opet se poteže pitanje odlaska u inozemstvo, kao ne odlazi se samo radi plaće nego statusa u društvu, nesređenosti sustava, jer nitko se nikome ne bi štel zameriti. Zastanimo tu malo, nije baš tako lako otići, što god tko o tome mislio. Treba znati jezik, treba znati posao, treba jednostavno znati
Ako želite mijenjati sustav morate se boriti sami, nitko se za vas neće boriti. Nije lako žuboriti u sustavu gdje bi zamjeranje značilo i kočenje u napredovanju, podmetanje klipova, ma ima mnogo izraza koji bi to opisali.
Vratimo se mi ipak IT-u u zdravstvu koji bi otkrio mnogo stvari, radi i nerad, racionalno i neracionalno trošenje, razna putovanja, fer i namještene javne nabave. Zato ga mnogo ne žele i opiru se, zato je IT sveti gral za zdravstveni sustav. Onaj zlatni kalež koji mora postojati.
IT omogućava mjerenje
Jednoznačno određuje stvari, stavlja ih u kontekst, omogućava mjerenje, omogućava vrednovanje. Jer upravo na tome se mjeri uspješnost, izvrsnost. Pritom mi uvijek pada napamet rečenica dragog mi prijatelja liječnika koji je otišao u pečalbu, na liječničku bauštelu koji mi je kazao da sada vani „nikad više nije radio, a nikad manje imao“. A nimalo loše plaćen, dapače. Inače - obrazovan, pametan, načitan, sposoban, uspješan, ali prvih se godina probijao, dokazivao, radio više od drugih. I opet ga je IT mjerio, mjerili su ga i pacijenti, nije smio pogriješiti jer tamo su odvjetnici nemilosrdni kad namirišu krv i pogrešku.
Javne nabave rak rana su zdravstva. Natječaji se namještaju, lako i jednostavno. Mislite da nije tako, ma jednostavnije je nego što mislite. Pogoduje se, kupuje loše, ne pazi na kvalitetu. Zašto nema natječaja gdje se traži kvaliteta i cijena u kombinaciji, zašto nitko ne kaže ovo je dobro ili loše za nabaviti. Ovo je ono što je isplativo, gdje je TOC iliti total cost of ownership upravo ono što nam treba, gdje se može mjeriti omjer cijene i kvalitete. I tu IT može pomoći, krenulo se pa zapelo s objedinjenim javnim nabavama. Neke su prošle neke ne, a rješenje je jednostavno treba samo pitati.
I kako zaključiti sve ovo, možda citatom A. B. Šimića:
„Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“
