Mali sam poduzetnik, ima tvrtku i u Hrvatskoj, ali i Njemačkoj i mogu reći da nije ništa lakše poslovati niti ovdje niti tamo, započinje svoje pismo (ne)poznati poduzetnik koji nam se javio u redakciju, naravno virtualnu i progovara o onome što je sam doživio.
Bavim se građevinom, poslom od kojeg mnogi zaziru, ali od njega živim već više od 20 godina i ne mogu reći da mi ide loše. Prilagodili smo se, pratimo nove tehnologije u građevini, koristimo računala za racionalizaciju poslovanja, projektiranje, ali to ponekad nije dovoljno.
I onda mi neki pričaju o apsurdistanu, isti oni koji su upravo apsurdistansku rapsodiju namještanja javnih natječaja, dogovorenih poslova uz janjetinu (janjeća brigada), ali i nepotizma i poznanstava iskoristiti kako bi rasli, kako bi uzimali, a vrlo malo davali.
Ako ste pomisli da toga nema u Njemačkoj, grdo bi se prevarili, no činjenica je da u odnosu na apsurdistansku Hrvatsku toga tamo nema niti približno toliko. Kako se protiv toga boriti, iskreno teško, gotovo pa nemoguće jer politika i gospodarstvo u velikim su poslovima itekako premreženi.
Trebate znati koliko možete zagristi, kako se ne bi zagušili prevelikim zalogajem, možda baš te janjetine te jednostavno postali neuspješni ili manje uspješni. Možda nećete voziti skupe automobile, pa niti one električne, možda nećete imati vile na skupim lokacijama, ali će te mirno spavati.
Evo vam jednog primjera, usporednog i to Hrvatske i Njemačke. Krenuli smo s dva različita, ali lokalna investitora u gradnju stambenog objekta. Procedura dobivanja dozvola gotov pa identično spora, teška, iako rijetko da u Njemačkoj ima ITM-a (imal tute mene) opcije. Ali i tamo se ta opcija koristi, ne toliko u javnoj upravi ali kod dogovaranja poslova. Ali ima je da ne biste pomislili kako je nema.
U Hrvatskoj ITM je mnogo raširenija opcija, ali tu je i mnogo veća je sporost birokracije. U tome smo u Hrvatskom apsurdistanu za razliku od nekih drugih, priča mi moj njemački kolega koji radi u nekim drugim zemljama, ipak i ne tako strašno loši.
Ali apsurdistanska Hrvatska ima drugi problem, a to je manjak poduzetničke klime, razmišljanje mnogih da u to neće ući jer ne mogu uspjeti ako s nekim nisu slizani. Tako mi priča prijatelj koji je želio, pa se premišljao pa na kraju i odustao. Ima on mnogo više škole od mene, mnogo više znanja, ali strah je tu. Kako obitelji objasniti da treba napustiti posao i krenuti u poduzetničke vode u kojima se radi stalno, s često vrlo neizvjesnim ishodom. Kaže mi, pa ja nikoga ne znam, kako ću uspjeti, što da mu odgovorim. Probaj, trudi se i radi i to će biti prepoznato.
S druge strane, najbolji su mi oni koji stalno pljuju po toj istoj državi, po apsurdistanskoj Hrvatskoj, a od nje sasvim dobro žive i rade. Natječaji su tu, državni poslovi su tu, ali i oni privatni, lova stiže, nije lako, ali se može. Ne nedostaje im ništa, možda jedino više nego što sad imaju.
I da zaključim, poslovati se može ako se želi, teško je i neke se stvari moraju promijeniti. Hoće li i kada ne znam...
