Kako smo postali majstori prvog zanata?

Kada spominjemo prvi zanat, svi jako dobro znamo o čemu je riječ. Prema onima koji se tim poslom bave nemamo previše suosjećanja. Ne cijenimo ih, jer takve osobe ni same sebe ne cijene dovoljno. Često ih izrugujemo, optužujemo, čak i preziremo. No zaboravljamo da ti ljudi rijetko kad slobodno, po svojoj volji izabiru takvo zanimanje, već je takav izbor obično stvar smanjenih životnih mogućnosti i potrebe za pukim preživljavanjem. Uostalom, tako je taj zanat i nastao. Jer, natrag u povijest, ženama koje su se tim poslom bavile to je bio jedini (društveno prihvatljiv) način na koji su mogle zaraditi vlastiti novac, te ostvariti kakvu-takvu neovisnost.

Suvremena razmjena

Od tada do danas puno se toga promijenilo, no neke su stvari ipak ostale iste. Jer ne samo da se taj zanat održao tisućama godina, već on nikad nije bio prisutniji. No danas on dolazi u nešto drugačijoj, „profinjenijoj“ formi, stoga nije toliko očigledan, a često ni sami nismo svjesni kada smo u njega uključeni.

Za razliku od izvorne forme prvog zanata, koji je uključivao tjelesno - novčanu razmjenu, danas u razmjenu za novac ulazimo sa svojom energijom, intelektom i vremenom. To ne bi predstavljalo nikakav problem kada bi to doista činili slobodnom voljom, kada bi u onome što radimo uživali, te kada bi kroz ono što radimo u pravom smislu odražavali svoju autentičnost i kreativnost. Jer kad to tako činimo, onda posao više ni nije posao. On tada postaje vrhunska zabava kroz koju se ostvarujemo kao individue, koja nas emocionalno i duhovno hrani, te za koju smo uz to još i plaćeni. Dobitak je tada višestruki.

Pronađi posao koji voliš raditi, i više ni jedan dan u svome životu nećeš morati raditi. Konfucije

Zašto ne volimo ponedjeljak?

Međutim oni koji su svoju poslovnu poziciju uspjeli posložiti na ovaj način, te koji u onome što rade istinski uživaju doista su rijetki. Većina ljudi mrzi ponedjeljak, te bi ujutro najradije ostali u krevetu, što samo po sebi puno govori. Ljudi vrlo često prihvaćaju raditi posao koji ne vole i kojemu ne vide previše smisla. Pristaju provoditi politiku poslodavca s kojom se suštinski ne slažu, i koja se često kosi s njihovim moralnim ili etičkim načelima, i to samo zato što im takvo ponašanje omogućuje da dođu do novca koji im je potreban da bi preživjeli. Naime kada nam je egzistencija ugrožena, nemamo previše izbora. Prisiljeni smo pristajati na razne vrste kompromisa, na prikrivene ili otvorene ucjene od strane onih koji nas plaćaju, jer nam je novac koji od njih dobivamo potreban da bismo prehranili obitelj, otplatili kredit, platili režije, te podmirili druge, rastuće obveze suvremenog načina života. Premda smo s takvim aranžmanom najčešće nezadovoljni,  odustajanje od dijela sebe u razmjenu za novac u takvim nam se okolnostima čini posve normalnim. No kada bismo na trenutak zastali, i zamislili se nad onime što radimo, shvatili bismo da suštinske razlike između ovakvog ponašanja i ponašanja onih s početka priče zapravo i nema. Jedina je razlika u "mediju" s kojim ulazimo u razmjenu.

Prihvatiti to nije ugodno, i zato radije odbijamo na sve to gledati na ovaj način. No dok sami pred sobom nismo iskreni, i dok nismo u stanju stvari nazvati pravim imenom, ne možemo ih ni mijenjati, a dok ih ne promijenimo nećemo imati niti pravu kontrolu nad svojim životom.

Korporativna i politička razmjena

Pa ipak, ni u takvom poslu nismo svi isti. Jer dok su neki na ovakvo ponašanje prisiljeni egzistencijom, drugi će, ako im se pruži prilika, nastaviti trgovati vlastitim vrijednostima i onda kada im egzistencija nije upitna - ako su im zarada, ili neka druga, obećana ili implicitna korist od takvog ponašanja primamljivi. Što su potencijalne koristi od takvog ponašanja veće, to će takve osobe u svom ponašanju biti „fleksibilnije“, te spremnije s većim dijelom sebe ući u razmjenu.

Osobe takvih kvaliteta često nalazimo na visokim pozicijama u korporacijama i javnom sektoru, a najčešće u politici, u kojoj je praktički nemoguće zadržati neovisnost, niti opstati bez savijanja, ili nekog drugog oblika trgovanja. Uostalom, ne naziva se politika bez razloga prvim zanatom.

Dugoročno gubimo

Međutim sve te trgovine, u kojem god obliku dolazile, ne događaju se bez posljedica. Jer kada u onome što radimo idemo protiv sebe, ne možemo istinski cijeniti to što radimo, a tada na najdubljem nivou ne možemo cijeniti niti same sebe. Taj dubinski manjak samopoštovanja, te osjećaj ispraznosti i nedostatka smisla nužno će se, prije ili kasnije odraziti i na naše psihičko, fizičko i duhovno stanje, trošit će puno naše životne energije, zbog čega ćemo gotovo bez iznimke prerano ostarjeti.

No i od novca, koji je u većini slučajeva glavni motiv ulaska u ovakav vid trgovine rijetko ćemo imati stvarnih koristi. Naime ako istinski ne cijenimo ono što radimo, tada ne možemo cijeniti niti novac do kojega smo tako došli. On nas podsjeća na dio sebe s kojim smo trgovali, i zato ćemo u većini slučajeva imati potrebu riješiti se takvog novca što prije, pa ćemo ga gotovo uvijek nerazumno potrošiti. Drugim riječima, ako na ovakvom modelu ponašanja ustrajemo, te ga nakon nekog vremena ne počnemo mijenjati, u konačnici će izostati i ona primarna dobrobit zbog koje smo uopće ušli u razmjenu.

Pa iako će takav (privremeni) oblik razmjene ponekad doista biti potreban i neizbježan, te će nam ponekad i pomoći da se zahvaljujući njemu pomaknemo u neku drugu, neovisnu poziciju, takvo ponašanje nikako ne bi trebalo (p)ostati životni stil, nešto što ćemo provoditi od početka svog radnog vijeka, pa do kraja.

Jer dugoročno, u ovakvoj razmjeni sasvim sigurno gubimo, i to ono najvrjednije. Gubimo sebe.

*  O autorici: Egli Ilić, Life Coach i Copywriter, www.hortusmentis.com, http://hmcopywriting.com