U zadnje vrijeme dobivam puno poziva na putovanja. Jako volim putovati, upoznavati nove ljude i Depeche mode (e to već valjda i ptice na grani znaju). Vrlo sam proaktivna po pitanju putovanja, no ovaj puta je inicijativa je na drugima. Lijepa promijena u mom životu.
I tako sam ja bila u Berlinu. Poziv je došao kroz jedan chat sa mojim couchsurfing domaćinom iz Istanbula kojeg sam upoznala početkom godine. Naime, on je jako htio živjeti u Berlinu (prošle godine je bio 7 puta tamo) i sumnjao da će to ikada ostvariti. Ja sam mu samo rekla da vjeruje da bude i će se sigurno ostvariti. Četiri mjeseca kasnije mi se javio iz Berlina u koji se netom preselio.
On: „Rekla si mi da ću živjeti u Berlinu još prije par mjeseci a ja ti nisam vjerovao. Kako si znala?“
„Pa ja znam sve. Ja sam ti bi baba vračara“ rekoh u šali.
On: „Možda bi ti trebao neke pare poslat da ti se zahvalim“
Ja: „Ma samo ti mene pozovi da dođem i pokažimi grad“
On: „Čim nađem stan, dođi.“
Par dana kasnije mi je javio da je našao stan. Naravno da poziv stiže u financijski izazovnom trenutku (znamo kako ide naplata u današnje vrijeme). Pogledam kolika je cijena avio karte i kažem samoj sebi da si to ne mogu sada priuštiti. I sjetim se da bi mogla pogledati kada Depeche mode ima koncert u Berlinu - 9.6. Uh, kako bi bilo dobro biti tamo, no cijene karate je između 90-150eura. Još jedan uh.
I tako si ja maštam o odlasku i mislim kako bi to bilo lijepo. Tjedan dana kasnije stiže newsletter od Lufthanse u kojem je akcija za nagradne milje za neke destinacije. I gle vraga...baš za Berlin. Provjeravam za koji termi i kakvo mi je stanje s miljama. Dakle, putovanja do 15.6. (ja sam se vratila 11.6.) i taman imam milja koliko treba. Provjerim jel mu odgovara da dođem taj vikend i odlučim uzeti kartu, pa nek sve ode k vragu. Valjda će nekako biti.
Stižem na avion 20min prije leta (ah to vrijeme rush hour-a kada svi idu na posao) i sjednem kraj jednog vrlo veselog i interesantnog sugovornika. Čovjek je iz Hrvatske ali živi od svoje pete godine u Berlinu. I gdje živi? Dvije ulice dalje od mjesta gdje moj domaćin radi (dogovor je da dođem po ključ od stana jer on nemre sam tak napustiti svoje radno mjesto na nekoliko sati). I na kraju me odveze i po ključ i skroz do stana. Ja ga želim častiti s nečim kao znak zahvalnosti no na kraju sve on plati. Nije li život lijep? Jel može biti bolje?
Pa prvo je bilo tak tak. Oproštajni party Kanađanina koji se vraća doma je bio živa dosada - prosjek godina 22, nema muzike, bitno se napiti, i svi razgovori na istu temu (predstavljanje, od kud si i šta radiš?). No, prijatelj mog domaćina se ponudio da me otprati doma. I dođem doma i nemrem spavati. Stan je uz glavnu ulicu (tramvaji, auti) i još k tome je već u 4 ujutro dan. Ja ne mogu spavati ak mi nije polumrak i barem malo manje buke. No kako se on tek uselio - nema zavjesa i nema još pol toga što bi jedan stan trebao imati. Sljedeći dan poslijepodne odlazim po preporuci na Rosenthaler platz jer je tamo jedan pub sa superbrzim internetom.
Moj domaćin kaže da će mi se pridružiti kasnije. I stvarno nađem tamo super co-working prostor. ( http://www.sanktoberholz.de/?page_id=1514&lang=en ). Radim svoje, domaćin javlja da je u komi i da neće doći (čitaj mamurluk), a njegov prijatelj javlja da živi na 5 min od St.Oberholza i da će navratiti. I tako sam imala društvo sve do večeri kad smo se otišli se kući presvući i opet nazad u grad. Kako je lijepo kad nisi vezan da ti baš neka određena osoba mora(treba) nešto ispuniti i kako se vrlo brzo pojavi neka druga koja očito i treba biti tamo.
Da malo skratim (mogla bi ja u detalje još pisati o izlasku s Grkom u ruski pub, o nalaženju pred Asfaltom kod Hiltona, o tome da se u podzemnoj normalno šeću s pivom u ruci (ili nekim alkoholom) i još bolje da se bez problema pokušavaju zrigat u istoj, kad Nijemac nekaj pita na njemačkom slučajnog prolaznika ima 80% šanse da taj ne govori njemački, itd).
Dan kasnije ja se pakiram kod svog novopečenog prijatelja jer ima WiFI da mogu raditi i nažicam ga da ostanem kod njega prespavati nakon koncerta (za koji još uvijek nema kartu) i after party-a jer je on puno bliže. Prije nego sam se uputila prema Olimpijskom stadionu odemo do Mauer parka da ja vidim te karaoke uživo. Dakle ljudi moj, cca 1500 ljudi sjedi u prirodnom amfiteatru i slušaju druge kako pjevaju na podlogu (ovdje nema riječi kao pomoć). Lista čekanja je toliko duga da se moraš prijaviti više od mjesec dana unaprijed.
Ovo je prvi i za sada jedni razlog zakaj bi se ja preselila u Berlin J. Inače cijeli park vrvi ljudima na dekicama, roštilji, štandovi, klopa, cuga, prodaja svega i svačega. Predobro. Ja odlazim od tamo a 20 min kasnije mi dečki javljaju da je jedan pjevao Enjoy the silence. Hvala im na obavijesti no ja bum taj Enjoy pokušala čuti u originalu uživo. Dolazim na Alexanderplatz i tražim di stoji vlak za stadion. Ugledam 3 lika s majicama od depecha i samo ih slijedim. Vlak dolazi odmah, nađem mjesto za sjest i nabrijavam se za koncert u vožnji dugoj cca 50 min.
I počne kiša. I pada. I jače i slabija. I ne staje. Pa kud baš sada? Na zadnjoj stanici izlazimo van, kiša sipi. Čim sam izašla iz stanice stoje ljudi koji prodaju karte. Prvo jedan koji mi je za istu cijenu htio prodati stajanje dole 80eur) i 2 metra dalje žena s kojom sam na kraju bila i na koncertu i na after partyu i koja mi je prodala kartu s 50% popusta - 35 eura, tribina, natkriveno. Bilo je naravno fenomenalno usprkos kiši. Nijemci su stvarno ludi za njima i kad je 66 000 ljudi počelo vrištat i pjevat u glas, samo su me trnci prolazili. Da ne kažem kako sam u jedom trenutku poželjela da otpjevaju jednu stvar koja nije bila na set listi i 15 sekundi kasnije počinju taktovi točne te željene stvari. . http://www.youtube.com/watch?v=skCCOWQXWy0 .“I'm in heaven“ http://www.youtube.com/watch?v=fTwfhT0VifU
Da mi je netko rekao mjesec dana ranije da ću uopće razmišljati o Berlinu ili o koncertu, pitala bi se o čemu on to. No kad nešto stvarno želiš no nisi opsjednut s time onda stvari samo teku. I prikle i ugodna iznenađenja dolaze sami. Brzo, glatko i bez naprezanja. Sve je moguće.
