Istina o zapošljavanju u Hrvatskoj

Ljudi se zapošljavaju, firme traže zaposlenike, otvaraju se nova radna mjesta. Sigurna sam da ću na ovu izjavu dobiti masu kritika jer je stav većine ljudi da to nije istina.

Ljudi se i otpuštaju, da, i to je istina.

Neki dan sam pobijala stajalište dvoje poznanika koji imaju stav da puno rade, da imaju 10 satno radno vrijeme, da "gazda" vozi Audija i da ih izrabljuje. A fabula se događala u kafiću za vrijeme njihovog radnog vremena. Kad sam otvorila tu temu, da sad trenutno ladaju i ćaskaju sa mnom za vrijeme radnog vremena, tenzija oko njihovog stava je naglo popustila.

Gazda vozi Audija? A koji bi auto trebao voziti? Ja osobno mislim da se mi još učimo kapitalizmu u svakom pogledu, pa tako i u smislu radnih obaveza i smisla razmjene rada za plaću.

Zašto je s jedne strane potreba poduzetnika za kvalitetnim zaposlenicima nezadovoljena? A s druge strane imamo veliku nezaposlenost?

Poduzetnici traže maksimum od kandidata, pa onda i maksimum od zaposlenika. A zaposlenici traže dobra i sigurna radna mjesta, da se ne radi previše, a da je plaća adekvatna i na vrijeme. Tako je bilo i bit će i bude. I jedna i druga strana ima svoje zahtjeve, svoje želje, svoja očekivanja. I često ćemo čuti nezadovoljstvo s obje strane. A u čemu je ključ?

To vam je kao kada sklapate brak s nekim. I potpisujete neformalni ugovor za sve želje, ciljeve, očekivanja, snove, interese. U slučaju braka i ljubavi. U slučaju zapošljavanja nema ljubavi, pa će se onda dvije strane dogovoriti ugovorno s potpisom na kraju. Ali u čemu je zapravo temelj tolikog nezadovoljstva u svim tim odnosima? Pripisat ću to za sad nezadovoljstvu i različitim očekivanjima, a ključ je u komunikaciji na razini „Ja sam to tako shvatio“ „Ja sam to tako mislio“.

Ja ću se u ovom tekstu baviti ovim radnim odnosima, bračne ostavljam drugima, ali zapravo dolazimo do istog.

Kad poslodavac otvori slobodno radno mjesto postavit će svoje osobne i poslovne kriterije za kandidate na maksimum. Kad kandidat traži posao, postavit će svoje osobne i nužne kriterije na maksimum. Krećemo zapravo iz teorije savršenstva. I jedna i druga strana očekuju maksimum. I ako se maksimumi poklope, onda imamo najbolju moguću situaciju u zapošljavanju. Poslodavac je dobio upravo ono što si je zamislio, a posloprimac je dobio upravo ono što si je želio. I tako to može funkcionirat  u tom odnosu duže ili kraće vrijeme.
No, što se događa kada se ne ispune sva očekivanja i želje? Što kada i najbolji zaposlenik počne raditi probleme? I da li možemo uopće razgovarati u terminologiji problema?

Kako to da imamo s jedne strane teške povrede poslodavaca prema radnicima, mobing i ucjene? A s druge strane lažna bolovanja, krađa klijenata, slanje porezne i inspektorata poslodavcima?

Ja osobno mislim da su zapravo mediji ti koji utječu na ovu percepciju javnosti, jer smo s tim pričama okruženi svakodnevno. Tko još priča pozitivne priče, pozitivna iskustva?
Bila sam nedavno na jednom skupu poduzetnika gdje je istaknuto koliko je nevjerojatno da se vidi toliko vedrih poduzetničkih lica na jednom mjestu. I što je sad tu istina? Jesu oni bili u svojoj sreći lažni? Ili je to ipak njihova prava istina?

Ono što je poanta je da uvijek postoje dvije strane, dvije osobe, dva očekivanja i dva shvaćanja. A najvažnije je da te dvije strane vide interes u tome. Možda će zvučati sirovo, ali je to tako. Ono što je bitno u svemu je da ljudi nemaju skrivene namjere. Često će radnik tražiti novi posao iza leđa poslodavcu i da se mene pita ja bi uvijek rekla da to netko ne radi, a ako postoje opravdane okolnosti, razumjet ću, što ne znači da odobravam.

Pa tako, ako poslodavac namjerava radnika zamijeniti drugim radnikom, isto tako bi mu to trebao saopćiti. To ne piše u zakonodavnom dijelu, ali i te kako postoji u moralnom ili ti ljudskom dijelu svih međuljudskih odnosa, pa tako i radnih. I koliko god da ima argumenata protiv, za razumjeti, što je ispravno je ispravno.

Ja samo znam da moji klijenti ili luduju ili plaču, ili su ogorčeni ili razočarani i sigurna sam da nema jedinstven recept za sve odnose. Ima kvalitetne radne snage na hrvatskom tržištu. Ima novih radnih mjesta. Ljudi se zapošljavaju. Ljudi se otpuštaju.

Ili nemoguće je pronaći kvalitetnog zaposlenika na hrvatskom tržištu. Ljudi se ne zapošljavaju uopće. Nema novih radnih mjesta. Ljude samo otpuštaju.

I da, slažem se da nemaju svi iste mogućnosti, nemaju svi iste startne pozicije. Ali za svakog onog tko ulaže u sebe, tko se trudi, tko ide dalje i dalje ima mogućnosti i ima šanse. Postoje i izuzeci od ovog pravila, naravno. Ali ako se bavimo izuzecima, a ne masom onda smo tek u velikom problemu.

Na svakome od nas pojedinačno je kako ćemo vidjeti i razumjeti svijet oko sebe. Da je velika nezaposlenost, je. Ali ne tako puno veća od 2000 godine. Znači, već smo bili u ovoj situaciji. Da poslodavci traže sve više i više od radnika, traže! Ali takvo je i okruženje. Danas primamo 3 puta više informacija nego 1960 godine. Tržište je dinamično, promjenjivo, turbulentno. Sve se je ubrzalo, pa tako i opisi radnih mjesta jer su novi zahtjevi pred tvrtkama odnosno njihovim menadžerima i vlasnicima.

I svaki odnos, pa tako i taj radni je podložan promjenama u odnosu na njegov početak. A na svakom pojedincu je da se s tim promjenama uskladi ili potraži drugo adekvatnije rješenje za sebe. Bitno je samo da do razlaza dođe sa što manje trauma i emocija, podmetanja i igrica. Ako već radite prijavu inspektoratu, onda se potpišite na prijavu. Ako vas poslodavac toliko ugnjetava na radnom mjestu, dajte otkaz. Donošenje odluka podrazumijeva i odgovornost.

A da nas filaju s negativnim informacijama i da su one posvuda oko nas i to je istina, a na svima nama je da prihvaćamo svoju sliku i perspektivu, svoje gledište i svoj stav, svoju istinu. Zar nam ne bi bilo svima bolje da svaki dan slušamo pozitivne vijesti, pozitivna iskustva, pozitivne misli? I neće niti tada biti sve savršeno. Ali barem ćemo imati svjetlu točku u smjeru kretanja.

Nova radna mjesta se otvaraju. Ljudi se zapošljavaju. Poslodavci će uvijek imati potrebu za kvalitetnim zaposlenicima.

I što je bolje? Ići sa stavom „Teško ću ja to“, ili  „Bit će zahtjevno, ali budem!“. Raditi ili sjediti doma? Ma izbor je na svima nama!

* O autorici: Mirta Škaljac, dipl.oec., HR konzultant i trener, www.about.me/mskaljac,www.linkedin.com/in/mirtaskaljac, www.mirtaskaljac.wordpress.com.