Mnogo smo puta govorili o „frugal innovation“ („siromašna inovacija“) koju naročito u Indiji rade pod geslom:
„Učini što trebaš s onim što imaš!“
Pod tim se podrazumijeva napraviti nešto novo što rješava problem ili potrebu bez velikih troškova, u pravilu mnogo jeftinije od konkurencije ili sa sredstvima koje imamo pri ruci. To može biti auto bez električnih podizača prozora ili servo volana, ali za cijenu od oko 3.000 $ (Tata Nano):
Druga podvarijanta „frugal innovation“ je improvizirano rješenje pomoću sredstava koja rješavaju neki problem. Na primjer, ako polica za boce ne može držati uske butelje, prilagodba pomoću obične trake besplatno rješava problem:
No u ovom ćemo se članku baviti jednom još jeftinijom vrstom „inovacije“. Netko se može zapitati kako može postojati nešto jeftinije od besplatnoga? Čudno, ali može! Radi se o nečemu što imamo na raspolaganju, što nam je pri ruci, ali to ne koristimo za rješavanje problema ili za stvaranje nove vrijednosti!
Demonstrirajmo to na svježem primjera u koji je medijski eksponiran.
Digla se velika prašina oko činjenice da je registrirani prestupnik za seksualni delikt protiv maloljetne osobe mogao raditi u školi s djecom. Svi sudionici medijske ekspozicije slučaja - školske vlasti, ministarstva, školski športski savez - su se usmjerili na „učinkovitost“ a ne na „djelotvornost“. Što to zapravo znači? Svi postavljaju pitanje tko je što i kome trebao prijaviti. Mediji navode da je do sada kod zapošljavanja osoba u obrazovanju zatraženo 11.600 provjera „podobnosti“, odnosno nekažnjavanja za kaznena djela zlostavljanja djece. Pri tome su otkrivena četiri pedofila.
Nažalost baš nitko iz ovog primjera nije javno ukazao na sustavni problem - nemogućnost detekcije svih ovakvih slučajeva putem ovakvog načina prijavljivanja. Naime, ne bi se trebalo raditi samo o novozaposlenim djelatnicima, nego o svima u sustavu. Do osude za takvo kazneno djelo može doći bilo kada, dakle i tijekom trajanja zaposlenja! U tom slučaju bi se svaki čas trebalo tražiti potvrde za desetke tisuća zaposlenih u školama!? Koliko često: mjesečno, kvartalno, godišnje?
Kakve to veze ima s „frugal innovation“? Ima. Radi se o načelu „use it or lose it“ - dakle o nekorištenju nečega postojećeg što je već u punoj funkciji. Postoji učinkovitiji i djelotvorniji sustav koji nam već sada stoji na raspolaganju. Budući da su osobe osuđene za pedofiliju registrirane svojim OIB-om, jedino što treba učiniti jest uparivati njihove OIB-e s bazom podataka zaposlenika u COP-u.
To je sustav Centralnog Obračuna Plaća u kojem su svi zaposlenici u javnom sektoru također registrirani svojim OIB-om. Time se postižu sljedeći ciljevi:
- Detektiraju se sve osobe iz registra pedofila koje su zaposlene u javnom sektoru uz filter na odgojno-obrazovne ustanove i druge ustanove koje se bave djecom i mladima
- Kontinuirano se nadziru nova zaposlenja takvih osoba u javnom sektoru, odnosno novoprijavljene u registar pedofila
- Ukidaju se nepotrebne birokratske poslove za ustanove i državne organe (dopisivanje i ručna provjera. U11.000 navedenih slučajeva je bespotrebno utrošila najmanje 20-30.000 radnih sati ili 10-15 radnih mjesta u javnoj upravi i službama godišnje)
- Povećava se točnost i sveobuhvatnost provjera ukidanjem grešaka zbog zle namjere („gledanje kroz prste“) ili nemara
- Pokazuje se da zajedničke (državne) aktivnosti na središnjim informatičkim sustavima imaju i te kako smisla budući da doprinose mnogo više u odnosu na troškove implementacije i održavanja
Kao krajnji strateški cilj je da se ovime može značajno povećati ovaj aspekt sigurnosti djece, te povjerenje građana u državnu upravu! A trošak je zapravo NULA! Obratno, ako npr. COP ne koristimo za ništa drugo nego za obračun plaća u javnom sektoru, onda je on preskup, a trošimo novac na ručni radi ili izgradnju nekih novih paralelnih sustava, koje dodatno treba povezivati! Dakle, nekorištenjem postojećega, samo gubimo: „Use it or lose it!“.
Prijedlog za ovakvu „inovaciju“ je upućen mjerodavnim ministarstvima prije desetak dana, odgovor bi trebao doći u roku od 30 dana. O tome, kako na inovativne ideje reagiraju naša ministarstva, više u okviru „Jeste li znali?“.
JESTE LI ZNALI kave su reakcije naših ministarstava i drugih upravnih tijela i javnih službi na prijedloge inovativnih ideja? Pokušao sam o tome u Ministarstvu uprave doći do nekih statističkih podataka. Naravno to je nemoguće dobiti. (Postavlja se pitanje: kako se upravlja, ako se ne zna što se dešava? No to je posve druga tema!).
Osobno iskustvo govori da reakcija nadležnih u pravilu izostane, u pravilu nema nikakvog odgovora („administrativna šutnja“). Vjerojatno zato što se neodgovaranje smatra samo moralnim „prijestupom“ koji ne može biti sankcioniran. Manji dio slučajeva završava s birokratskim odbijanjem, a još manji s pozivom na pojašnjenje koje je također u pravilu birokratsko.
Evo jednog primjera: 27.10.2017. je Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku osobno poslan e-mail pod naslovom „Inovativni prijedlog“ uz kratko pojašnjenje:
„Želio bih predstaviti jedan inovativni prijedlog koji spada u domenu rada Vašeg ministarstva a odnosi se na mlade. Krajnja svrha aktivnosti iz prijedloga je omogućiti roditeljima i drugima koji sudjeluju u odgoju...“
Nakon punih 42 dana (8.12.2017) Ministarstvo odgovara zahtjevom za detaljnijim pojašnjenjem:
„...ovim putem Vas molim da nam dostavite više informacija o prijedlogu koji iznosite kako bismo mogli razmotriti potrebu za daljnjom komunikacijom i suradnjom.“
Budući da za ovakav odgovor nije bila potrebna nikakva analiza niti odluka, viša stručna savjetnica koja je potpisana na ovu je aktivnost objektivno trebala utrošiti najviše 10 minuta. Učinkovitost državne uprave je ovdje dakle: 10 minuta / 30 radnih dana = ili 0,08%! Naime, ono što se u Ministarstvu moglo napraviti za 10 minuta je građanin čekao 12.600 minuta (na bazi 7-satnog efektivnog radnog vremena).
Naravno, stvar može biti i gora: odgovor na zahtjev za više informacija poslan je Ministarstvu već istog dana (8.12.2017) s opisom koncepta predloženog projekta i prijedlogom za razradu, ukoliko je ideja Ministarstvu načelno prihvatljiva. Do objave ovoga članka 20.2.2018. (nakon 52 radna dana) nikakav odgovor nije došao! Makar i birokratski odbijajući!
U prethodnom okviru opisana „učinkovitost“ javne uprave time nije iscrpljena: Ministarstva pokazuju silnu inventivnost u pronalaženju načina da se neki inovativni prijedlog odbije. Uz izgovore o nedostatku resursa (financijskih, kadrovskih, vremenskih), najčešći razlog otklanjanja prijedloga je „compliance“. Tu se naravno ne radi o tome da su prijedlozi protuzakoniti, nego o tome da pozitivni propisi ne predviđaju neku novu vrstu aktivnosti. Tako se može odbiti svaki inovativni prijedlog, jer da je predviđen zakonom, sam po sebi ne bi bio inovativan!
Kao primjer za ovakvo odbijanje prijedloga su inovativne ideje predložene policiji, na posve različitim razinama:
- Regulirati protupravno parkiranje u dvorištu dječjeg vrtića, koje onemogućuje dovoženje i odvoženje djece
- Uvesti sustav mobilnog video nadzora u cilju detektiranja prekršitelja i kad nisu prouzrokovali nesreću s težim ili lakšim posljedicama
U oba se slučaja uspostavila kvalitetna komunikacija i razgovori s policijom (uglavnom zbog ostvarenja osobne „veze“), no rezultat je bio odbijanje uz obrazloženje: „Ne možemo provesti jer za to nemamo osnovu prema pozitivnim propisima!“. Radi se o trivijalnom naporu u prvom slučaju (policijski nadzor na licu mjesta) ili u drugom slučaju o evidentnoj velikoj koristi za sigurnost (spašavanje ljudskih života) i ogromnim uštedama zbog manje šteta i time nižih premija osiguranja, širenje prometne i ostale kulture ponašanja a sve uz nikakav trošak za državni proračun! Unatoč tome barijera je „nije predviđeno propisima“, umjesto „Dobra ideja, idemo doraditi propise da sve bude po zakonu!“.
Kako bih se pripremio za takvu očekivanu reakciju nekog od mjerodavnih ministarstava u slučaju „zapošljavanje pedofila u školi“, pogledao sam propise o toliko puta spominjanom Registru pedofila, odnosno procesu provjere. Iznenađenje! O iznenađujućem rezultatu uvida u pozitivne propise i praksu, više u ovoj kolumni naredni ponedjeljak, jer i tu ima prostora inoviranju.
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
