Razina angažiranosti zaposlenika na poslu je globalno niska - manje od 30%. Rezultat za Hrvatsku je porazan - samo 3% - tek je Sirija (?) gora od nas. Anketna pitanja koja su za tu Gallup studiju postavljena izgledaju dosta realno po pitanju angažiranosti zaposlenika. Izdvojimo ova tri:
4. U posljednjih sedam dana, da li ste primili priznanje ili pohvalu za dobro učinjen posao?
7. Da li se na poslu uvažava vaše mišljenje?
11. Je li u posljednjih šest mjeseci netko na poslu razgovarao s vama o vašem napretku?
Vezano na inovaciju, pitanja bi se mogla formulirati ovako:
- Da li na bilo koji način sudjelujete u inovacijskom procesu (davanje ili ocjena ideja, testiranje prototipa)?
- Jeste li u posljednja tri mjeseca dali neku inovacijsku ideju?
- Je li neka od Vaših ideja prihvaćena?
- Je li neka od Vaših ideja odbijena?
Iz odgovora na ova pitanja bismo mogli zaključiti, kakva je razina angažmana zaposlenika u vezi sa „sudbinom“ inovacijskih ideja koje daju u organizaciji. I bez takve ankete možemo biti sigurni da je jedan od uzroka slabe angažiranosti zaposlenika razočaranje zbog neprihvaćanja njihovih ideja. Ako zaposlenik da ideju koju donositelji odluka odbace (opravdano ili ne), on će dati još jedan ili dva prijedloga, a onda trajno odustati. Još gore, takvim će „virusom obeshrabrenja“ biti „zaražena“ i njegova okolina, pa onda i cijela organizacija, što ne vodi prema uspostavi „inovacijski kulturne“ okoline.
Dakle, i „ideator“ i donositelj odluka o „sudbini“ inovacijske ideje trebaju donijeti dobru odluku u dilemama koju imaju:
- Donositelj odluke:
- Odbiti ili prihvatiti ideju? (Bitno je da je odluka utemeljena a ne autoritarno-arbitrarna! Temelj odluke može biti anketiranje interno ili vanjsko, te neki proces, npr. „stage-gete“ u kojem sudjeluju stručnjaci raznih profila. Npr, ideja bi mogla biti u prototipu tehnološki izvediva, ali proizvodno preskupa za ciljano tržište!). Ovdje imamo i kategorije grešaka koje čine donositelji odluka:
- Greška Tipa I: odbijanje dobre ideje
- Greška Tipa II: prihvaćanje loše ideje
- Kada donijeti odluku? (Poželjno je da proces donošenja odluke bude brz. Dugotrajan proces obeshrabruje ideatore, ali i predstavlja trošak i rizik bog „time-2-market“ zahtjeva.)
- Koje su posljedice odluke za „ideatora“? To je temeljni psihološki problem: svaka inovacijska ideja, pa tako i odbijena, treba biti pohvaljena. Proturječje je „ideacijska hiperaktivnost“ tj. zaposlenici koji nekritično unose šum u sustav učestalim davanjem besmislenih ideja. Najbolji način ograničavanja njihovog utjecaja je „dis/lajkanje“ preko mreže društvenih medija. Takve „inovacijeske hiperaktivce“ onda „umiruju“ kolege zaposlenici, a ne „zločesti autoriteti“. Valja imati na umu da i „inovacijski hiperaktivci“ koji puta mogu dati neku dobru ili čak „breakthrough“ ideju!)
- „Ideator“:
- Kako primiti odluku o odbijanju? (Ideator mora biti svjestan statistike da samo svakih nekoliko tisuća ideja nađe svoj tržišni uspjeh, vidi OVDJE):
I „ideatori“ i donositelji odluka o sudbini ideje trebaju biti svjesni ove statistike: moraju tolerirati davanje loših ideja i njihovo odbacivanje, a čega je samo u prvoj fazi odlučivanja 90%!
JESTE LI ZNALI?
... da se „previše ideja“ može smatrati nekom vrstom sindroma. Zanimljiv je autobiografski članak o tom „sindromu“ objavljen OVDJE:
Autor (pisac) opisuje kako ga muči previše ideja, ali i kako se problem može barem ublažiti uz „samopomoć“:
- Prihvatite da većina ideja zahtjeva više razmišljanja i da su tek „pramen“ (u bujnoj frizuri, op. MM)!
- Zapisujte ideje!
- Pustite ideje da putuju (s Vama)!
- Usredotočite se na samo jednu ideju!
- Ponavljajte citat: „Ideje su jeftine - implementacija je skupa!“
- Pričajte drugima samo o jednoj ideji na koju ste trenutno usredotočeni!
- Drastično smanjite broj ideja meditacijom!
Ovo se sve odnosilo na pisca s previše književnih ideja. Svaki „ideator“ s previše ideja može u članku naći detalje o ovim korisnim uputama i za područje inovacije.
Zanimljivo, vrlo ozbiljna medicinska literatura se također bavi pretjeranom ideacijom. To spominje u terminima: grandiozna, paranoidna ili deluzijska, pa čak i suicidalna ili zločinačka! Neke od tih patoloških pojava su uzrokovane lijekovima ili drogama!
Dakle, ideatori moraju biti svjesni da postoji velik broj razina na kojima njihova ideja može „zapeti“. Odbijanje ideja je prirodni sastavni dio inovacijskog procesa. Tome i donositelji odluka i ideatori trebaju prići razumno: donositelji odluka trebaju „odbijenicu“ argumentirati maksimalno utemeljeno, a ideatori se ne smiju obeshrabriti ako im je nekoliko ideja odbijeno s valjanim argumentima. U svakom slučaju visoka razina inovacijske kulture mora osigurati odnos povjerenja između donositelja odluka i ideatora. Prvi trebaju ohrabrivati davanje ideja u kontinuumu ili unutar ciljanih kampanja, a drugi moraju razumjeti da će samo manji dio ideja biti uzet u razmatranje, a još manji prihvaćen i realiziran. Pri tome je zbog same prirode inovacijske ideje u proces ugrađena velika vjerojatnost neuspjeha, odnosno rizika. Ipak se ne mogu izbjeći neprimjerena ponašanja niti donositelja odluka niti ideatora. Obrasci takvog ponašanja se mogu prepoznati i otklanjati. Upravo je u tome temeljna dileme kod toleriranja pogreške: do koje mjere je treba tolerirati, to zavisi o inovacijskoj kulturi, ali i o tome koliki rizik je organizacija spremna preuzeti?
Tako toleriranje pogreške (neuspjeh, rizik) nije apsolutna, nego relativna kategorija: i ovdje u odlučivanju za neku od opcija treba ići srednjom linijom - pogrešku treba tolerirati do neke mjere, ali i znati priznati da se neka ideja neće moći pretvoriti u inovaciju ( = „održivu korist“). Donositelji odluka trebaju također ocijeniti je li neki ideator blizu opisanog „sindroma“ ideacijske hiperaktivnosti. Vremenska komponenta u odluci odustajanja od ideje je bitna. Postoji načelo „kill bad idea asap“ („ubij lošu ideju najbrže moguće“). O tome više u ovoj kolumni naredni ponedjeljak!
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
