Disciplina „inovacija“ je relativno nova i nije prepoznata kao zasebno znanstveno područje. Zato niti nema službeno definirane strukture inovacije kao procesa. Različiti autori promoviraju različite pristupe, tako da se kroz kratku povijest inovacije nakupio niz koncepata. Takvo šarenilo može dovesti do zabune kod uvođenja procesa inovacije neovisno radi li se o korporaciji, javnoj ustanovi ili pak državnom projektu podizanja inovacijskog kapaciteta.
Za snalaženje u šumi različitih koncepata prva preporuka je držati se standarda koji sam već opisao u kolumni OVDJE. Taj standard CEN/TS 16555-x sadrži 7 dokumenata koji opisuju elemente upravljanja inovacijom:
Dio 1: Sustav upravljanja inovacijom |
Dio 2: Strateško upravljanje znanjem |
Dio 3: Inovacijsko razmišljanje |
Dio 4: Upravljanje intelektualnim vlasništvom |
Dio 5: Upravljanje suradnjom |
Dio 6: Upravljanje kreativnošću |
Dio 7: Ocjenjivanje upravljanja inovacijom |
Svaki pojedinac ili organizacija koji se žele sustavno baviti inovacijom trebaju barem poznavati ovaj standard a primijeniti one dijelove koji su primjereni njihovoj definiranoj inovacijskoj strategiji. Koncepti u dokumentima ovog standarda pokrivaju sva potrebna područja. Treba biti svjestan da se radi o obimnom štivu (> 170 stranica) gdje nije lako „na prvi pogled“ prepoznati strukturu cijele inovacijske discipline. Razlog tome je i što se disciplina inovacije može promatrati iz mnogih aspekata kao; veličina utjecaja novosti koju donosi, objekt inoviranja, izvor inovacije, itd, itd.
Upravo se time pozabavio ovaj vrlo kvalitetan pregledni članak: „Innovation Concepts and Typology - An Evolutionary Discussion“. Mladi autor Maxim Kotsemir (Ruska Federacija) daje povijesni prikaz različitog razvrstavanja područja inovacije. Izvori su brojni i raznovrsni, autor sve to sažima u sedam generičkih aspekata inovacije:
- Stvarni novi objekt: fizički proizvod, usluga, program, ...);
- Proces u kojem se stvara nešto novo;
- Instrument (metoda) kojim se stvara nešto novo;
- Uvjet (okoliš) za stvaranje nečeg novog;
- Ideja (koncept) za izradu nečeg novog;
- Ljudske sposobnosti za stvaranje nečeg novog;
- Proces promjene.
Ovi aspekti mogu predstavljati tipove inovacije, zato se u članku to naziva tipologijom - skupom od više struktura za isti „objekt“ - inovaciju. Koliko god ovih 7 aspekata bili generički - dakle trebaju pokrivati cijelo područje inovacije - cijenim da su previše općeniti i teoretski. Zato sam u „innovation community“ stavio na raspravu jednu tipologiju koja je manje generička a bliža praksi.
JESTE LI ZNALI?
... koliki je „Innovation Community“ u svijetu? Na najvećoj profesionalnoj mreži LinkedIn imamo ni više ni manje nego 10.006 (desettisuća!) skupina koje u naslovu imaju riječ inovacija, odaberite svoju OVDJE! Vidimo da se u nekoliko skupina nalazi više desetaka tisuća članova.
Samo jedna skupina na LinkedIn - Innovation Management Group - broji >35.000 članova. Sve aktualnosti iz svijeta inoviranja i inovacija nalaze svoj komentar u raspravama članova skupine, dnevno oko 10-tak novih „konverzacija“ sa 100-tinjak komentara članova. Oni također objavljuju svoje priloge u obliku članaka, direktno na LinkedIn Pulse platformi ili kao linkove na stručne i znanstvene publikacije kao što je ova spomenuta u kolumni.
Predložena tipologija se osniva na odgovorima na opet (slučajno!) na 7 strateških pitanja o inovaciji:
ŠTO? Inovacija može biti proces ili objekt koji je rezultat tog procesa. U hrvatskom jeziku imamo sreću da razlikujemo glagolsku imenicu od imenice: INOVIRANJE (aktivnost) i INOVACIJA (predmet).
ZAŠTO? To je glavno pitanje: koja je svrha rezultata procesa inoviranja? U ovoj „dimenziji“ inovacije govorimo o vrijednostima koje novost generira? Pojednostavljeno, te vrijednosti mogu biti financijske ili opće društvene. Većina ih se zavisno o vremenu u kojem se učinak proizvodi može svesti na financijske ako se radi o svrsi u smislu kvalitete ili sigurnosti. Konačno, za svaku instancu inovacije trebamo odrediti, radi li se o rješenju evidentnog problema ili korištenju prilike („problem/opportunity dilemma“)
TKO? Pojednostavljeno: pojedinci, tvrtke, javne ustanove. Naravno, podpodjela kod tvrtki je njihova veličina, jer se na inovaciju posve drugačije gleda u startup-u, SME-u ili u korporaciji.
GDJE? Ovo pitanje ima dvije komponente:
- ODAKLE? Izvor inovacije je jedan od ključnih elemenata odluke u inovacijskoj strategiji: koristimo li se „samo“ internim inovacijskim kapacitetima, ili radimo tzv. „open innovation“. Ovo posljednje mogu biti razni oblici suradnje s „dobavljačima“ inovacijskih rješenja, ali i „pribava iz mnoštva“ (crowdsourcing), što uključuje i kupce ili korisnike usluga.
- KAMO? Najčešće treba odlučiti, da li je cilj inovacije osnovna djelatnost ili mogu biti uključene i potporne jedinice u organizaciji?
KADA? Vremenski je najjednostavnije podijeliti inovaciju po fazama. Tu imamo velik broj pristupa, dva su prikazana u prošloj kolumni - je li proizvodnja (koja je vremenski zadnja, zajedno s prodajom) dio inovacijskog životnog ciklusa ili ne? Bez obzira na koji se koncept odlučimo, trebamo biti svjesni da se radi o (dugo)trajnom i složenom poslovnom procesu kojim treba upravljati.
KAKO? Odgovor na ovo pitanje je dizajn inovacijskog procesa, poželjno nekom od standardnih metoda modeliranja. Načelno možemo dati težište na poticanje individualne inovacije, iako u moderno vrijeme prevladava strogo timski - kolaborativni pristup. Strateški se također inovacija treba odrediti, hoće li primijeniti načelo:
- „technology push“ (implementiramo nove tehnologije i stvaramo tržište) ili
- „market pull“ (analiziramo potrebe tržišta i uglavnom kopiramo).
KOLIKO? To je uobičajena PRVA tipologija, uključivo i u standardu CEN/TS 16555-x: radi se o veličini inovacije, standard to opisuje stupnjevima: inkrementalno, radikalno i disruptivno!
Ovu posljednju dimenziju, razinu ili veličinu značaja inovacije opisat ćemo detaljnije u ovoj kolumni sljedeći ponedjeljak!
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
