U ranijim kolumnama pokazali smo da je znanje i iskustvo vrlo kontroverzno kod velike, disruptivne inovacije:
- „disrupcija“ upravo znači „prekid“ s dosadašnjom praksom, dakle i sa znanjima na kojima se dosadašnja praksa osniva, ali
- da spoznamo i stvorimo novo znanje, moramo poznavati i prethodno!
To dokazuju primjeri četiriju tvrtki koje su od ničega u samo desetak godina došle do ukupno više od 500 milijardi US$ burzovne vrijednosti zahvaljujući posve novim poslovnim modelima. Dakle primjenom posve novih znanja, zanemarivši paradigmu koja se uči u poslovnim školama!
Imamo li kod postepenih poboljšanja (inkrementalna inovacija) istu dilemu u odnosu na primjenu ranijih znanja? Vrijedi li i u tom području „unlearn“ načelo? Vrijedi, i te kako! No dok kod disruptivne inovacije trebamo „zaboraviti znanje“ o nekoj strategiji ili konceptu, kod inkrementalnih poboljšanja se „unlearn“ odnosni na „sitnice“ vezane najviše uz oblikovanje postojećeg proizvoda ili procesa.
Zajedničko za velike i male inovacije je otpor koji se uvijek javlja u obliku izjave koja je notorni „innovation killer“: „Kod nas se to tako ne radi!“. Kod inkrementalne inovacije je vrlo često u pitanju dizajn ne samo proizvoda, nego i poslovnog ili proizvodnog procesa, ili o adaptaciji dizajna kroz uporabu. Dilema u korištenju dosadašnjeg znanja je jednostavna: iako moramo poznavati predmet inovacije, trebamo primijeniti neka posve drugačija znanja kako bismo unaprijedili dizajn postojećeg procesa ili proizvoda, odnosno njihovu primjenu.
JESTE LI ZNALI?
... da se ideje najčešće odbacuju upravo zato jer se ne želi odstupiti od postojećeg znanja u profesiji ili organizaciji. Lijep opis toga daje važan autoritet u području inovacije, Gijs van Wulfen u članku: „How Can You Prevent That Your Idea is Rejected?“ („Kako spriječiti odbijanje Vaše ideje?“). Između 15 stavova koji „ubijaju inovaciju“ („innovation killers“), prvi je:
„Ne, mi smo to uvijek radili na ovaj način ...“
,što implicira ustrajanje na postojećoj praksi baziranoj na dosadašnjem znanju. Zato se ne prihvaća neka druga, nova paradigma, nešto izvan dosadašnjeg iskustva koje može biti malo ili bitno bolje.
Autor članka navodi sedam kriterija na osnovi kojih se nova ideja može uklopiti u postojeću organizaciju. Jedan od tih kriterija se odnosi i na znanje, odnosno na ljude koji nose određene vještine:
„Je li vaša ideja kompatibilnima s ljudima u organizaciji? Ako nije, dobro bi bilo pribaviti izvana ljude koji raspolažu drugačijim vještinama, ...“
Kao i kod disruptivne i kod inkrementalne inovacije je bitna zamjena postojećeg znanja novim. Ilustrirajmo to na jednom banalnom primjeru:
u velikoj organizaciji javnoga sektora su nabavljeni dispenzeri za tekući sapun poznatoga brenda. No u doba krize se pod lupu počeo stavljati svaki trošak, pa tako i za nabavu sapuna. Nabavka uložaka za dispenzere je jednostavno prestala i zaposlenici su se počeli snalaziti kako su znali. Mjerodavni su se služili postojećim znanjem:
- Pokušajmo pregovarati s dobavljačem o nižoj cijeni:
- postignuto samo -10% smanjenja cijene
- Umjesto postojećih fiksnih dispenzera nabavimo one za jednokratnu uporabu:
- tek 20% jeftinije, ambalaža za bacanje opterećuje okoliš, neuredno ako se ne demontira fiksni dispenzer.
To je trajalo sve dok netko nije odlučio uporabiti „novo znanje“ - možemo li u postojećim dispenzerima rabiti nešto jeftinije od patrona poznatoga brenda? Takvo novo znanje se u stručnom žargonu naziva „outside of the box thinking“ („razmišljanje izvan okvira“).
U traženju rješenja se koristilo postojeće znanje - morao se poznavati dizajn patrone. Rezultat je bio negativan - u pola jeftinije patrone drugih proizvođača se ne mogu montirati u dispenzere. No znanje iz početne analize je pokazalo nešto vrlo zanimljivo: patrone korištenog brenda imaju jednaki navoj kao i boce bezalkoholnih napitaka. To novo znanje je dalo idealno rješenje:
Punjenje ovakvog dispenzera iz velikog pakovanja tekućeg sapuna je svelo cijenu tekućeg sapuna na manje od ¼ cijene originalne patrone (ušteda 80%)!
Ovdje se vidi uspjeh inkrementalne inovacije zbog dobre ravnoteže:
- postojećeg znanja (kakvu cijenu i dizajn dispenzera imamo) i
- traženja puta do rješenja koristeći novo znanje koje dovodi do novog rješenja.!
Ovaj primjer je trivijalan, gotovo „frugal“ inovacija („Učini što trebaš s onime što imaš!“). Takva su i mnoga druga rješenja koja su minimalno poboljšala stari dizajn ili praksu primjenom „outside of the box“ razmišljanja. Dakle, to je zapravo posve novo znanje, pa makar samo u detalju dizajna, kao u ovom slučaju.
Spomenuli smo više puta da se dizajn proizvoda (ali i „dizajn“ prakse, usluga i procesa, pa i poslovnih modela) kontinuirano poboljšava inkrementalnom inovacijom. Kod spominjanja riječi „dizajn“ nameće se još jedna dilema: ima li proces dizajna uistinu svojstva koja mu pripisuje cijeli pokret pod nazivom „Design Thinking“. Razmišljaju li dizajneri uistinu uvijek kao „zastupnici“ korisnika ili kupaca, Trebaju li se svi ostali sudionici u procesu inovacije ugledati na njih? O toj dilemi u ovoj kolumni sljedeći ponedjeljak!
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
