INOVACIJA ... 2. stupanj školske edukacije

INOVACIJA ... 2. stupanj školske edukacije
Dražen Tomić

Vidjeli smo da  pripremu inovacijskog obrazovanja treba započeti što je moguće ranije. U vrtiću i na početku školovanja (obrazovna „Razina 1“) bitno je ne blokirati dječju kreativnost nego  poticati na pokušaje samostalnog i upornog rješavanja problema s kojima se susreću.

Djecu od 10 godina dalje i srednjoškolce („Razina 2“) treba već polako upoznavati s osnovnim razumijevanjem svrhe i radnog tijeka inovacije („workflow“). To se ostvaruje kroz međupredmetnu poduku odnosno  objašnjavanjem kreativnosti i inovacijskog procesa u različitim školskim predmetima. Korisno je, na primjer, pojašnjavanje kako je došlo do velikih otkrića u kemiji i fizici. Pri tome je nužno djecu podučiti da se radi upravo o inovaciji. Bez takve dodatne opaske o Marie Curie ili Isaacu Newtonu i njihovim otkrićima, djeca neće biti svjesna da se uopće radi o inovaciji.

U predmetima osim „velikih inovacija“ (otkrića, izumi), treba spominjati i male, inkrementalne inovacije. Na taj način djeci inovacija postaje dostupna.  Otkrića i izumi su važni za razvoj znanosti i tehnologije, no ipak su predaleki da bi se djeca identificirala s njima. Štoviše, ako se inovaciji dade samo „disruptivna“ dimenzija, djecu će se teško uvjeriti da i oni mogu sada ili ubuduće ravnopravno sudjelovati u inovacijskom procesu.

Upoznavanje s malim inovacijama  djecu će uvjeriti da svatko i svagdje može pronaći način nešto napraviti bolje, jeftinije i sigurnije, ili zamisliti i napraviti neku igračku, upotrebni predmet iz priručnog materijala. Na tome se ujedno može pojasniti načelo minimalne inovacije -  „frugal innovation“ - „Napravi ono što ti treba s onim što imaš!“.


JESTE LI ZNALI?

... da je jedan od glavnih pokazatelja inovativnosti i sposobnost/uspješnost u rješavanju problema? To je jedan od glavnih rezultata istraživanja kvalitete obrazovnih sustava PISA 2012 1).

U petom dijelu ove studije koji se bavi ocjenom sposobnosti rješavanja problema u 15-godišnjaka, Hrvatska zauzima slabašno 32. mjesto u društvu Slovenije, Srbije, Mađarske i Turske. Od šest razina sposobnosti rješavanja problema (1= „ograničeni način istraživanja problema...“, 6 = „mogu razvijati potpune i koherentne modele rješavanja...“), većina hrvatskih učenika je tek na razini „2“:

„... mogu istražiti novi problemski scenario i razumjeti njegov manji dio. ... Oni mogu testirati jednostavne hipoteze i mogu rješavati problem koji ima samo jedno specifično ograničenje. Mogu planirati i provesti istovremeno samo jednu aktivnost za postizavanje ograničenog cilja i imaju nešto kapaciteta nadzora ukupnog napretka u postizanju rješenja.

Ovo nije porazno samo za kvalitetu sposobnosti budućih studenata i budućih zaposlenika u Hrvatskoj. Izvješće PISA 2012 pažljivo čitaju i strani investitori. Jedini zaključak koji oni mogu izvući je taj, da maturanti naših srednjih škola, a kasnije i diplomirani inženjeri i ostali visokoškolsko obrazovani mladi ljudi u Hrvatskoj, ne obećavaju rješavanje problema u tvrtkama u koje bi investirali u Hrvatskoj!

Postoje naznake da bi se stanje moglo promijeniti provođenjem nacrta kurikularne reforme, zato želimo da se ona što prije i kvalitetnije provede!

1) OECD (2014), PISA 2012 Results: Creative Problem Solving: Students’ Skills in Tackling Real-Life Problems (Volume V), PI SA, OECD Publishing (http://dx.doi.org/10.1787/9789264208070-en )


Kako djeca u školovanju napreduju prema višim razredima, moguće je prikazivati složenije inovacije, te apstraktne koncepte u inovaciji, na primjer pojasniti razliku kreativnosti i inovacije. Ovu razliku je  odlično objasnio predsjednik HAZU dr. Živko Kusić (Jutarnji list, 17.4.2016):

„Mi smo talentiran narod i to je zamka. Impresionirani smo herojskim potezima, a nitko se bavi radom!“.

U raznim predmetima se mogu prikazati razni povijesni primjeri inovacije. Kroz raznovrsnost tih primjera će djeca postati svjesna (brže od mnogih odraslih) da je potencijal inovacije svugdje oko nas. Također, upoznat će tipologiju inovacije, dakle da se ona ne odnosi samo na nove proizvode, nego i na koncepte, metode, unapređenje procesa ili načine rada organizacija.

Ovdje nekoliko primjera, kako se inovacija iz različitih područja može prikazati djeci različita uzrasta i u okviru različitih predmeta:

  • Hedy Lamarr: glumica, po nekima najljepša žena na svijetu, otkrila je u 40-tima prošlog stoljeća načelo „frequency hopping“ na kojem se osniva današnja kompletna bežična komunikacija. Njezin rođendan 9. rujna se slavi kao svjetski dan izumitelja.
  • Post-it papirići: neuspjeh slabog ljepila razvijenog u 3M kompaniji je pretvoren u svjetski uspjeh žutih „stickera“
  • Henry Ford: došao je do svojeg glavnog unapređenja (pokretna proizvodna traka) vidjevši je u jednoj klaonici u Čikagu
  • Alexander Fleming: otkriće penicilina koje je bilo slučajno, jer je u neredu svojeg laboratorija zagadio neke od pokusnih posudica!
  • www.quirky.com : crowdsourcing platforma za prijavu, ocjenu , razvoj i komercijalizaciju ideja na globalnoj razini.

Ovi primjeri su slični „storytelling“ (pričanje priča) pristupu iz knjige profesora Sriće „Creativity and Innovation Management“. U njoj se može naći desetke priča koje će zaokupiti pažnju učenika i bolje od suhe teorije i „bubanja“ činjenica podučiti ih o različitim aspektima kreativnosti i inovaciji. Takvi primjeri će ih prije svega uvjeriti da i oni mogu biti značajan dio inovacijskog procesa, te potaknuti zanimanje za kasniji studij koji uključuje inovaciju.

Naravno, po konfucijanskom pravilu o potrebi uključivanja u poduku (a ne samo priče ili pokazivanja), tamo gdje je to moguće djeca trebaju sudjelovati u demonstraciji postojeće inovacije ili čak razvijati svoju. Takvi poticaji na vlastite inovacije mogu biti identični modelima iz stvarnog inovacijskog procesa u inovativnim tvrtkama:

  • mogu im se zadavati „natječaji“ („challenges“) za rješavanje nekih problema ili se
  • mogu pozvati da sami uoče problem i dadu neku ideju rješenja, te opišu način kako to provesti u stvarnosti.

S višim se razredima može provesti praktički cijeli inovacijski proces, u kojem će se podijeliti uloge ideatora, evaluatora, pobornika i protivnika ideja, donositelja odluka i konačno realizacije. Takav pristup će omogućiti da se učenici zbliže s pojmom inovacije i budu pripremljeni za detaljnije obrazovanje u toj disciplini u visokoškolskom obrazovanju, o tome više pročitajte u ovoj kolumni sljedeći ponedjeljak!

Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant