Kada sam davne 1994. godine pripremao ispit iz predmeta „Fizika 3“, bio sam iznimno ponosan na neka svoja dostignuća. Znao sam, recimo, izvesti jednadžbu gibanja elektrona u vodikovom atomu, i to korištenjem nekih čudnih koordinatnih sustava, s kojima se nikada prije i nikada kasnije nisam susreo. U međuvremenu sam dosegnuo čak i doktorat znanosti, a usko sam specijalizirao područje upravljanja telekomunikacijskom mrežom, što uključuje i razvoj programskih rješenja u tom području koji su u primjeni u stvarnoj telekomunikacijskoj mreži - dakle, tamo gdje se telekomunikacije i događaju.
E sad, u kakvoj su vezi vodikov atom i primjerice SNMP (Simple Network Management Protocol)?
U principu, u nikakvoj! Osim što vodikom atom posjeduje elektron, a poruke SNMP protokola ponekad putuju bakrenom žicom kao struja elektrona. Ili tako nekako.
No, šalu na stranu. To što samo imao diplomu renomiranog, vrlo kvalitetnog fakulteta, podrazumijevalo je da znam izvesti gore navedenu jednadžbu; to je opet davalo kakvu-takvu garanciju da posjedujem dovoljan kvocijent inteligencije te dozu upornosti koji će mi kasnije pomoći da u praksi nadogradim znanja dobivena na fakultetu i postanem konzultant u ICT području. Međutim, taj vodikov elektron utjecao je na to da neki kasniji ICT genijalci i ne završe dotični fakultet - ne zbog manjka inteligencije pa ni upornosti, već zbog toga što ih to jednostavno nije zanimalo. Nisu možda imali u sebi neku „znanstvenu“ crtu, ali su bili željni otkrivati nove horizonte...
Ovo je možda najbolji primjer koji pokazuje koliko bi ulogu stručni studiji, posebice u ICT domeni, mogli imati. Nepotrebno teoretiziranje treba odbaciti; fokus studija mora biti na praktičnom radu. Ali to ne smije biti praktičan rad tipa: „sami napišite for petlju“ dok profesor ode na kavicu. Ne, to mora biti praktičan rad na projektima. Kroz razne predmete student mora sudjelovati u različitim projektima, koristiti razne tehnologije, dok barem jedan kolegij pred kraj studija mora moći objediniti ta znanja. Da studentu pokaže širinu u primjeni raznih tehnologija.
Postavlja se tu i pitanje nastavnog kadra. Jasno je da niti jedan ozbiljan ICT stručnjak, koji ima posla (da li je drugo uopće i moguće) nema, dugoročno gledano, vremena držati predavanja 8 sati dnevno na fakultetu. Umjesto toga, potrebno je što više uključivati nastavni kadar u projekte koji se rade u suradnji s tvrtkama iz ICT sektora. Da li kroz neku vrstu R&D centra, fakultetske tvrtke ili na neki treći način, manje je bitno. Nastavnici moraju biti ti koji će „prenositi luč znanja“ iz stvarnog ICT sektora prema studentima. Gosti-predavači iz tvrtki su, naravno, dobrodošli, ali oni moraju biti ovdje više da kataliziraju želje studenata za otvaranjem vlastitih start-up tvrtki, a manje da pričaju o tehničkim detaljima MS SQL servera.
Uz takve studijske programe, mantra „samozapošljavanja studenata“ prestat će biti tek pusta mantra. Jasno nam je svima da se perspektiva samozapošljavanja u nekim drugim područjima ni u kom slučaju ne može uspoređivati s perspektivom jednog ICT stručnjaka. Ne umanjujem time ničiji značaj - riječ je tek o spoju dvije činjenice: da je ICT iznimno propulzivno područje, ali i da je tržište neograničeno i dostupno praktično bez ikakvih troškova.
Trenutno je na Visokoj školi Virovitica u tijeku postupak inicijalne akreditacije jednog takvog studijskog programa. U kombinaciji s malom, ali zanimljivom, ICT scenom u Virovitici, dobrim linkovima sa istom tom ICT scenom u Osijeku, postojanjem poduzetničkog E-inkubatora koji je Virovitičko-podravska županija velikim dijelom financirala kroz EU fondove, i solidno ekipiranim nastavnim kadrom koji je kaljen po mnogim projektima, očekujemo puno. Kada budemo došli u prostor E-inkubatora i tamo pronađemo svoje studente kako sjede u ofisima malih ICT tvrtki, znat ćemo da smo uspjeli. A taj uspjeh osjetit će onda i ovaj dio Slavonije.
* O autoru: dr.sc. Oliver Jukić, prof., prodekan za nastavu Visoka škola Virovitica
