Crno ili bijelo

Čitajući ovih dana dnevni tisak stječe se dojam kako je u našem gospodarstvu došlo do podjele između onih koji su optimisti i onih koji vjeruju da je slom blizu odnosno samo što nije. Ministar Grčić komentirajući pad BDP-a, već tko zna koji kvartal za redom, najavio je izlazak iz crvenog i konačni ulazak u zonu gospodarskog rasta. No, da li je to stvarno tako?

Ako pogledamo neke empirijske činjenice, a one su rast izvoza, proizvodnje, blago i sramežljivo povećanje potrošnje, smanjenje kamata na vanjsko zaduženje tada možemo biti optimisti. Ali ako s druge strane pogledamo istini u oči, a ona je okrutna; povećanje broja ugašenih poduzeća, nedostatak bilo kakvih značajnijih poduzetničkih aktivnosti na domaćem tržištu, nedostatak ideja, vizije, neprovedba ključnih reformi koje bi smanjile pritisak na poduzetnike, smanjile im davanja, a s druge strane potakle ljude da se više angažiraju oko posla tada stvarno možemo zaključiti ili će biti crno ili bijelo!

Ono što mi se čini da je najveća nacionalna tragedija bijeg 30 000 mladih, obrazovanih ljudi koji čine temeljni kapital razvoja svake zemlje. Taj je neprocjenjivi  kapital pritisnut ovim užasnim okolnostima beznađa i besposlenosti odlučio napustiti državu i to bez zavaravanja da je to privremeno, to je zauvijek.

Kako ne pripadam niti u jednu od ovih podvojenih kategorija tada mogu trezveno i bez puno buke analizirati obje strane medalje. Činjenica je kako država malo toga ili gotovo ništa ne čini kako bi se smanjila porezna presija i povećalo to mitsko ulaganje i investicije . S druge strane činjenica je da naši poduzetnici i nemaju bog zna kakve velike razvojne ideje. Da li se razvojem može smatrati ulaganjem u nove kvadrate šoping centara? Ili da li je ulaganje u turistički sektor nešto od čega će imati koristi cijela zemlja?

Da, ali samo u slučaju da se inputi potrebni za prodaju turističkog proizvoda dobavljaju s kontinenta odnosno iz Slavonije. Očekivanje da se država aktivno uključi povećavanjem investicija u infrastrukturu s novcem kojeg treba posuditi je nešto što ne treba očekivati i nešto što je kontra produktivno.

Velike investicije treba pokretati privatan kapital i onda on rasterećuje državu zapošljavajući ljude i dajući im dugoročnu perspektivu. Jedino ulaganje koje može donijeti brze efekte je poticanje proizvodnje koja stvara novu vrijednost. Evo i zašto, naime kako se povećava broj stanovnika na planeti, kupovna moć i potražnja tako je potrebno proizvoditi sve više robe i gotovih proizvoda.

I onda mi kao tradicionalno industrijska zemlja odlučimo sve proizvodne pogone proglasiti nekonkurentnim i suvišnim te cijelu zemlju osuditi na trgovinu, turizam i gomilanje vanjskog duga. E pa tome treba definitivno stati na kraj. Mi imamo ljude koji znaju, imamo bazu inženjerije koja zna sagraditi ceste, pogone, strojeve, imamo školovane managere i punopravna smo EU članica dakle imamo sve što nam je potrebno. Idemo, vrijeme curi.