Imamo besplatan web, no on ipak ima svoju cijenu

Imamo besplatan web, no on ipak ima svoju cijenu
Fotolia

Stara je izreka „Pazi što želiš, možda ti se ostvari!“ i apsolutno vrijedi, barem po pitanju interneta. Željeli smo besplatne e-mail servise, željeli smo besplatne blogove, društvene mreže, news portale, video servise, sve moguće servise... i to nam se ostvarilo, ali cijena ipak postoji! Ona se tiče naše privatnosti.

Kako bi se sve te "besplatne" usluge financirale, potrebni su oglašivači, a da bi se oglašivači oglašavali, potreban im je profit od toga. Zato se reklame moraju plasirati na vidljiva mjesta i na točno ciljane skupine ljudi. I tu dolazimo do "kvake". Da bi se ciljana skupina što bolje pronašla potrebno je zagrebati u našu privatnost. Isprva se to činilo samo površinski, onako malo neka se zaviri pa da znamo kakav sok najviše vole, kakvu odjeću, kakvu glazbu, da bi se to proširilo na pametne telefone, tablete, aplikacije, medije, odjeću, obuću, sve što postoji.

Više to nije grebanje po površini već zadiranje u nečije živote. Niste primijetili reklame na Facebooku? Pogledajte bolje! Tražili ste na eBayju neku igru ili komad uredskog pribora i odjednom vam Facebook nudi tako nešto? Ništa čudno. Isto vidite i na Google oglasima? Ništa čudno! Preglednici koje koristite također žive od oglasa i trebaju im vaši podaci, oni "osnovni", oni koji "ionako ne smetaju ako se znaju".

Većini niti ne smetaju, ionako se to plasira samo nama, samo mi to vidimo. Osim na Twitteru, on u ovim trenucima preferencije korisnika dijeli sa svima i to jako iritira ljude, toliko da su počeli masovno prestajati s praćenjem sadržaja koji se dijeli drugima.

Dakle, sve što radite putem dobro poznatih usluga na internetu se više manje zna. Ne zna se možda sadržaj vaših poruka, barem bi tako trebalo biti, ali zna se vaš homepage, znaju se vaši bookmarski, zna se vaša povijest surfanja, ukoliko je mahnito ne brišete ili ne koristite opciju privatnog surfanja konstantno. No ni tada niste sigurni.

Naravno, većini to ne smeta sve dok nije agresivno, a većinom nije. Ipak je riječ o stvarima koje nam nije problem podijeliti s drugima. Jer, koga briga ako se zna kakav pametni telefon ili marku odjeće volimo? Jesmo li zbog toga spremni odreći se besplatnog korištenja usluga na internetu? Većina nas nije spremna, a ona manjina ukoliko postoji, može jednostavno platiti razne preglednike i alate koji jamče sigurnost i privatnost, mogu plaćati svoj e-mail prostor, mogu koristiti plaćene blog servise i niz drugih pogodnosti koje bi ih "spasile" od narušavanja privatnosti. Opcije postoje - i najčešće nisu besplatne.